BOXING HELENA

• uloge:

"Boxing Helena" je teško prevodiv naziv novog filma Jennifer Chambers Lynch, koji je našim distributerima zadao toliko muke da su ga ostavili da kao takav, bez njihove intervencije, filmu donese uspjeh ili neuspjeh u hrvatskoj kino, a sada i video-mreži. No, i bez njihovog naročitog uplitanja, film je zahvaljujući imenu "Lynch" uspio steći prolaznu slavu i još veće razočarenje zbog velikih očekivanja.

Radnja filma je doista linčovska: glavni junak je dr. Nick Cavanaugh (Julian Sands), briljantni kirurg koji, u najmanju ruku, ima problema s emocionalnom stranom svoje ličnosti. Tako je jedne večeri bio pokupljen od Helene (Sherylin Fenn), žene kojoj je on samo jedno ime u registru. No, on se u nju smrtno zaljubi i, kada ona, stjecajem okolnosti, postaje žrtva prometne nesreće, on iskoristi sjajnu priliku kako bi je trajno zadržao kod sebe. Amputira joj obje noge i ona postaje njegov zarobljenik...

Ovakav scenarij, kojeg je napisala dosta darovita kći velikog Davida (poznata je po autorstvu "Tajnog dnevnika Laure Palmer"), bi sasvim sigurno u rukama nekog drugog, možda razvikanijeg redatelja bio pretočen u bizaran film koji bi izazivao kontroverze. No, na nesreću, Jennifer se odlučila sama dohvatiti režije i tako je svo njeno debitantsko neiskustvo došlo do izražaja, sterilizirajući sve obećavajuće aspekte priče.

Očekujući Lyncha, očekivali bismo niz briljantnih i bizarnih kadrova, poigravanje sa stereotipima, šok... Toga nema. Jennifer je smrtno ozbiljna redateljica koja kao da po svaku cijenu nastoji pobjeći sjeni svoga oca. Stoga je film dosadno kadriran, a svi stilski dodaci - scenografija, kostimografija, glazba - su tako napravljeni da dobijamo dojam sterilne "sofisticiranosti". Uzmimo za primjer Cavanaughovu kuću gdje se odigrava skoro cijeli film: sjajno uređena, puna cvijeća, skupih slika i kipova, po cijeli dan odzvanja Puccinijevom glazbom. Potpuno nasuprot velikom Davidu koji je od najbanalnijih malograđanskih detalja znao napraviti poetsko remek-djelo...

Katastrofalan je bio i casting. Ako zanemarimo epizodiste od kojih su mnogi, u suštini, bili nepotrebni, izbor glavnih glumaca je bio skroz neadekvatan. Sherylin Fenn... no, dobro, sa svojom zdravoseljačkom ljepotom bi još i prošla kao femme fatale, no njen partner, Julian Sands, je totalni promašaj. Sandsu najbolje leže uloge beskrajno dobrih ("Soba s pogledom") ili beskrajno zlih momaka ("Warlock"), nikako emocionalno nestabilnih i užasno iskompleksiranih tipova. U ovom filmu u svom očajničkom nastojanju da udahne život liku koji s njegovom fizičkom pojavom ide poput "pegličinog" motora u karoseriji "porschea", Sands ispada jednostavno smiješan.

Dakako, i scenarij je učinjen blijedim, dosadnim i neuvjerljivim. Uz potpuno bespotrebne i iritirajuće psihoanalitičke flashbackove (no, budimo pošteni, Meg Register u ulozi Cavanaughove majke je jedna od rijetkih svijetlih točaka ovog filma), tu je i čitav niz likova čiji se utjecaj u radnji nimalo ne vidi: Bill Paxton kao patološki ljubomorni Helenin ljubavnik (priznajmo, dva luđaka u jednom filmu nimalo ne paš zajedno) čija je jedina svrha dati malo napetosti na kraju; Betsy Clark kao Cavanaughova nesuđena zaručnica (Jennifer ne odgovara na pitanje kako se uopće mogao spetljati s njom, onako iskompleksiran i opsjednut Helenom); Art Garfunkel kao dobar prijatelj ~ije savjete on ne sluša i, konačno, Kurthwood Smith kao ne tako dobar prijatelj koji demantira onu Čehovljevu dramaturšku poslovicu o puški na zidu. Tome treba dodati i potpuno isforsirano nadrealnu završnicu, ništa bolju od početka u kojem treba nekih pola sata da bi se pohvatali svi konci priče.

Ukratko, "Boxing Helena" je film bez drame, bez uzbuđenja (nešto malo videospotovske erotike se time nikako ne može nazvati), bez snažnih likova, bez talenta - ali, na žalost, s jednom dobrom i neiskorištenom idejom.