QUILLS
Jedna od najvecih ironija 18. stoljeca jest to da je od svih knjizevnika, filozofa, revolucionara i drugih velikana koji su imali cast zivjeti u tom prosvijecenom dobu danas najpoznatiji nitko drugi nego markiz de Sade (1740-1814), francuski aristokrat po kojem je nazvana seksualna perverzija koju je tako detaljno opisao u svojim romanima. De Sadeova biografija je, inace, bila gotovo jednako tako zivopisna kao i sadrzaj njegovih knjiga, pa ne cudi sto je u posljednjih par desetljeca bila predmetom paznje dramaticara i filmasa. Tako su se u ulozi zloglasnog markiza okusali razliciti glumci od Keira Dullee, Michela Piccolija i Daniela Auteilla do Rocca Siffredija. Najnovija verzija, koja je imala cak i neke "oskarovske" ambicije, potekla je iz pera Douga Wrighta, a rezija je povjerena Philipu Kaufmanu, uglednom americkom filmasu (PUT U SVEMIR) koji se u posljednje desetljece nije imao pohvaliti bog-zna-kakvim uspjesima, ali je zato pokazivao dosta sklonosti prema erotskim sadrzajima u svojim filmovima (a njegov HENRY I JUNE je 1990. godine odgovoran za uvodjenje zlosretnog "NC-17" rejtinga od strane americkog cenzorskog odbora). S obzirom da je film o markizu de Sadeu tesko zamisliti bez erotike, Kaufman se cinio idealnim covjekom za ovaj posao. Zbog toga OTROVNO PERO MARKIZA DE SADEA predstavlja prilicno zanimljivi novitet na nasem video-repertoaru.
Radnja filma se zbiva godine 1807. Markiz de Sade (Rush), koji je godinama bio u zatvoru zbog niza seksualnih zlocina, sada je zatocen u uglednoj dusevnoj bolnici Charenton. Njome upravlja idealisticki opat Coulmier (Phoenix), uvjeren da je humani tretman bolesnika, koji ukljucuje umjetnost kao terapiju, najbolji metod izlijecenja. U slucaju markiza de Sadea to ukljucuje raskosnu celiju gdje zloglasni bludnik vecinu vremena provodi prenoseci svoje izopacene fantazije na papir. No, toj idili dolazi kraj kada de Sade nagovori naivnu i mladu sluskinju Madeleine (Winslet) da rezultat tih pisanija prokrijumcari u vanjski svijet. Kada se ti spisi nadju na ulicama u obliku romana, francuski establishment na celu s carom Napoleonom (Cook) je toliko skandaliziran da se u Charenton salje dr. Royer-Collard (Caine) koji bi navodno trebao nadgledati Coulmierov rad, a zapravo se pobrinuti da de Sade vise ne napise nijednu jedinu rijec. Royer-Collard je susta suprotnost Coulmieru, s obzirom da su njegove omiljene metode lijecenja topljenje vodom i slicni oblici torture. No, Coulmier ce stjecajem okolnosti pristati preuzeti "tvrdu" liniju protiv de Sadea i poceti markizu postupno ukidati povlastice kako bi ga sprijecio da dalje pise. Ali, de Sade, i dalje vodjen svojim unutarnjim demonima, pronalazit ce nacine da do kraja prkosi svojim muciteljima.
Scenarist Wright i Kaufman u ovom filmu prilaze de Sadeu na prilicno originalan nacin, koristeci njegov lik i djelo kako bi se jos jednom pozabavili vjecnom dilemom izmedju onih koji zagovaraju bezuvjetnu slobodu umjetnickog izrazaja i onih koji bi tu slobodu suzbili u ime zastite morala i slicnih vrijednosti. Wright i Kaufman svoj stav telegrafiraju u prologu filma, kada se sugerira kako su de Sadeove pisanije, ma koliko bolesne bile, bezazlene u usporedbi sa terorom francuske revolucije koji je najplemenitije ideale u stvarnosti pretvorio u njihovu suprotnost. No taj jasno i nedvosmisleno izrazeni stav (Kaufman je u intervjuima rekao kako ga je za lik Royera- Collarda inspirirao Kenneth Star, tuzitelj u procesu protiv Clintona) s vremenom pocinje smetati filmu, pogotovo kada se uzme u obzir da su autori uzeli dosta "pjesnicke slobode" u odnosu na povijesne cinjenice. Tako je lik markiza de Sadea prilicno uljepsan kako bi ga se prikazalo kao svojevrsnog mucenika slobodne rijeci cija su djela uspjela uzdrmati totalitarni Napoleonov rezim. U stvarnom zivotu markiz de Sade nije bio nikakav mucenik, a Napoleon je u to vrijeme imao daleko vaznijih briga da bi ga iz takta uspjela izbaciti piskaranja jednog ludjaka. No, sve bi se jos kako-tako moglo tolerirati da u film nije ubacen posve nepotreban (a svejedno predvidljiv) podzaplet s Royer-Collardovom nevjestom, a dramaticna zavrsnica (koja, po obicaju, nema previse veze s prilicno prozaicnom stvarnoscu) je takodjer preisforsirana i dosta kvari dojam o filmu.
Pogreske u planu su ipak kako-tako nadoknadjene u izvedbi. To se prije svega odnosi na vise nego izvrsnu glumacku ekipu kojom dominira Geoffrey Rush. I dok su Wright i Kaufman od de Sadea mozda uistinu mislili napraviti nista vise nego bezazlenog ekscentrika, dotle Rush tom liku dodaje karizmu nepatvorenog zla, koje je u stanju svojom izopacenoscu fascinirati i opcarati cak i najprekaljenije moraliste. Mladi Joaquin Phoenix, koji je prilicno ugodno iznenadio u GLADIJATORU, ponovno briljira u ulozi dobrodusnog svecenika koji ce s vremenom podleci de Sadeovom utjecaju. Kate Winslet je takodjer prilicno dobra, a i Michael Caine se ugodno osjeca u ulozi negativca. Jos jedna stvar koju valja istaci kod ovog filma jest to da Kaufman ponovno nakon deset godina pokusava izmijeniti erotske standarde Hollywooda - iako golotinje i ekspliocitnog seksa ima manje nego, recimo u SIROVIM STRASTIMA, sadrzaj tih scena je dostojan filma o najvecem perverznjaku u povijesti - uz nekrofiliju imamo priliku vidjeti neke seksualne aktivnosti koje su dosada bile iskljucivo u domeni hard core pornica. Dodajmo tome veliku kolicine prolivene krvi (i drugih tjelesnih tekucina), kao i niz prilicno nasilnih scena, pa je shvatljivo zasto se ovaj film ne bi trebao preporuciti gledateljima koji su osjetljivi na te sadrzaje. No, oni koji su sposobni to gledati, u OTROVNOM PERU MARKIZA DE SADEA ce vidjeti ostvarenje koje je prilicno zanimljivo i intrigantno bez obzira na to sto nije ispunilo svoje potencijale.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos