PRIMARY COLORS
Jedna od najrazvikanijih knjiga na americkom trzistu u proslom desetljecu bila je PRIMARY COLORS, roman koji je detaljno (uz neka manja odstupanja, poput koristenja izmisljenih imena za stvarne osobe) opisao pozadinu pocetka Clintonove predsjednicke kampanje 1992. godine. Knjiga je dospjela na vrhove top-lista, a citatelji ne samo sto su bili zaintrigirani svakojakim pikanterijama iz Clintonovog izbornog stozera, nego i identitetom autora koji je iz razumljivih razloga ostao anoniman (da bi se tek poslije otkrilo da je rijec o bivsem "Newsweekovom" autoru Joeu Kleinu). Takvo knjizevno blago nije jednostavno moglo izbjeci paznji holivudskih producenata koji su na brzinu otkupili prava i krenuli stancati ambicioznu ekranizaciju sa zvjezdanom postavom u glavnim ulogama. No, na njihovu nesrecu, premijera filma je pocetkom 1998. godine nekako bas koincidirala s erupcijom afere Lewinsky. I, kao sto se moglo ocekivati, prava stvar (s tada jos uvijek neizvjesnim zavrstekom) bila je americkoj publici mnogo zanimljivija od holivudskog podgrijavanja stare juhe. Kolaps PREDSJEDNICKIH BOJA je natjerao i nase distributere da film izdaju tek na videu, i to s poprilicnim zakasnjenjem, nakon sto je Bijela kuca vec promijenila svoje stranacke boje.
Radnja pocinje u jesen 1991. godine kada se relativno nepoznati juznjacki guverner Jack Stanton (Travolta) sprema uci u utrku za predsjednickog kandidata Demokratske stranke. Mladi Henry Burton (Lester), unuk crnog borca za gradjanska prava, prilicno je skeptican prema Stantonu ali se svejedno odlucuje prikljuciti njegovom izbornom timu. Na pocetku je vise nego ugodno iznenadjen Stantonovim talentom da se priblizi "obicnoj raji", kao i njegovim programom, te postaje sve uvjereniji da je ispravno odlucio te da je Stanton "prava stvar". S druge strane, njegov kolega i iskusni politicki strateg Richard Jemmons (Thornton) je mnogo pragmaticniji, jer zna da dobre namjere i program nista ne znace u politici bez spremnosti da se suoci s nekim mnogo prozaicnijim izazovima. Jedan od njih je Stantonova ocita nesposobnost da kontrolira vlastiti seksualni nagon, odnosno glasine o preljubnistvu koje bi mu vec na samom pocetku mogle zapecatiti izborne sanse. Kada eskalira jedna od takvih afera, Stantonov izborni tim angazira njegovu bivsu suradnicu Libby Holden (Bates), specijaliziranu za eliminaciju "prljavstine" u proslosti i sadasnjosti kandidata. Dodatnu komplikaciju Stantonovoj kampanji predstavlja i ulazak bivseg guvernera Freda Pickera (Hagman) u utrku, te ciji nagli uspon u anketama tjera Stantonove ljude da pocnu tragati za njegovom prljavom prosloscu. Zbog svega toga Burton pocinje razmisljati o tome nije li Stanton uistinu "prava stvar" ili makijavelisticki politicar spreman da zrtvuje plemenita nacela radi izbora.
To sto je rezija ovog projekta povjerena Mikeu Nicholsu nije slutilo na dobro, s obzirom da je to jedan od najprecijenjenih holivudskih filmasa, cija je cjelokupna filmografija u posljednje vrijeme svodi na maksimalno dosadne, razvucene i nezanimljive drametine u kojima je blebetanje vaznije ne samo od akcije, nego i od suvisle karakterizacije. No, za divno cudo, u PREDSJEDNICKIM BOJAMA ovaj pristup nekako funkcionira. Ni na koji drugi nacin se gledatelji ne bi mogli detaljno upoznati s pozadinom izbornih kampanja u suvremenoj Americi, kao i s moralnim dilemama glavnog junaka kroz ciju perspektivu gledamo zbivanja na ekranu. Oni gledatelji koji su malo bolje upoznati s americkom politikom bit ce svakako odusevljeni nacinom na koji je Nichols na ekran postavio alter egoe mnogih znamenitih licnosti, odnosno nacinom na koji glumci uspjesno tumace stvarne likove. Pri tome je Travolta izvrsno "skinuo" Clintona, a britanska "oskarovka" Emma Thompson savrseno funkcionira kao alter ego Hillary.
No, (kvazi)dokumentaristicka vrijednost PREDSJEDNICKIH BOJA je, na zalost, kompromitirana nastojanjem "politicki korektnog" Hollywooda da "svog" predsjednika prikaze u sto ljepsem svjetlu. Dok je Kleinov roman funkcionirao kao ostra i prema Clintonu prilicno neugodna satira, dotle je isti pristup od strane holivudskih filmasa imao istu vjerojatnost kao i reklama za "Feral Tribune" na ekranima HRT-a u Tudjmanovo doba. Scenaristica Elaine May tu ostrinu maksimalno otupila i film pretvorila u maksimalno zasecerenu kombinaciju lagane komedijice i maksimalno ozbiljne drame ciji junaci gledateljstvu izricu politicke poruke. Tome je svoj doprinos dao i Travolta, koji je navodno odlucio maskimalno "zaseceriti" svoj prikaz Clinton u zamjenu za to da Bijela kuca pomogne njegovoj braci scijentolozima u konfliktu s njemackim vlastima. Tu su, dakako, i uobicajeni holivudski "politicki korektni" kliseji prema kojima crnci i lezbijke ne mogu biti nista drugo do moralne vertikale. Ali, zavrsnica je mozda dio filma koji ce mnogim gledateljima ostaviti gorak dojam. Naime, tamo nam je sugerirano kako je Stanton/Clinton uistinu moralno problematican kandidat, i to ne samo po pitanju seksa, nego i metoda kojima misli doci na vlast, ali gledateljima, odnosno buducim glasacima se isto tako sugerira da to zanemare, inace ce ih ceka jos gora alternativa u obliku republikanaca. Nasim gledateljima ce to zvucati kao itekako poznata prica, s obzirom da se trenutni vlastodrsci Hrvatske, bez obzira na svoju korumpiranost, amoralnost i nesposobnost prodaju kao "vlast bez alternative", a skepticni biraci plase povratkom HDZ-a, i to na isti nacin kao sto je svojevremeno HDZ plasio biracko tijelo povratkom komunizma i Jugoslavije. Tako licemjerni pristup stvarnosti politke je mozda najveci nedostatak PREDSJEDNICKIH BOJA.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos