Zlatko Trpkovski, skromni njemacki automehanicar makedonskog podrijetla, postao je slavnim nakon sto je u popularnom reality showu "Big Brother" izjavio kako nema pojma tko je to Shakespeare. To nekima moze biti tuzna cinjenica, ali Zlatko je uistinu zasluzio slavu, jer ne znati tko je Shakespeare uistinu predstavlja veliko dostignuce u danasnjem svijetu. Naime, cak su i domacice kojima je vrhunac dramske vjestine prosjecna izvedba u latinoamerickoj sapunici vjerojatno barem jednom cule za velikog barda te su upoznate makar s jednim naslovom iz njegovog bogatog opusa. To sto se smatra jednim od kamena temeljaca suvremene zapadne civilizacije Shakespeare ima zahvaliti tome sto ga vec gotovo cetiri stoljeca dramski umjetnici vole, odnosno zbog toga sto cak i najnetalentiraniji komedijas u jeftinom strip-klubu sebi moze priskrbiti nesto postovanja ako je u stanju citirati Shakespearove replike. Nesto se slicno desava i "umjetnicki" orijentiranim filmasima cije izgovaranje carobne rijeci "Shakespeare" otvara vrata i najnepristupacnijih producentskih ureda i omogucava budzet za najspektakularnije i najbizarnije projekte. Pocevsi s Branaghovim HENRYJEM V, filmom koji je prije vise od desetljeca (opravdano) nazvan remek-djelom britanske kinematografije, gotovo svake godine imamo priliku vidjeti novu filmsku verziju neke od Shakespeareovih tragedija, komedija ili drama. Ono sto je gotovo svim tim filmovima zajednicko jest da filmasi nastoje pribliziti renesansni tekst suvremenoj publici tako da radnju prenose u publici bliza i razumljivija vremena. No, malo je bilo filmasa koji su bili spremni Shakespearov tekst staviti u kontekst suvremenog svijeta. Cetiri godine nakon Buzza Luhrmana i njegovog spektakularnog ROMEA I JULIJE to je ucinio njujorski nezavisni filmas Michael Almereyda sa svojim HAMLETOM.
Radnja filma smjestena je u New York 2000. godine. Generalni direktor Danske korporacije je umro, a njegov brat Klaudije (MacLachlan) je pozurio na pres-konferenciji objaviti preuzimanje ne samo njegovog polozaja, nego i vjencanje s udovicom Gerthrudom (Venora). Klaudijev necak Hamlet (Hawke), mladi nezavisni filmski reziser, duboko je potresen majcinim postupkom, a jos vise kada ga posjeti duh (Shepard) pokojnog oca i kaze mu kako je Klaudije odgovoran za njegovu smrt. Nakon sto pokusava razabrati da li duh govori istinu ili ne, Hamlet odluci fingirati ludilo te poslije iskoristiti svoje filmaske vjestine ne bi li se konacno uvjerio u Klaudijevu krivicu. Test uspijeva, ali sada je Klaudije uvjeren da Hamlet predstavlja opasnost za njegov polozaj, te nastoji likvidirati Hamleta, pri cemu se ne ustrucava iskoristiti mladu fotografkinju Ofeliju (Stiles), s kojom je Hamlet imao ljubavnu vezu.
Za Almereydu se moze reci kako je imao nesrecu da svoj film snimi tek cetiri godine nakon sto je Branagh najcuveniju Shakespearovu dramu ekranizirao u svojoj raskosnoj cetverosatnoj verziji. S obzirom da je Branagh sebi mogao dozvoliti luskuz da, za razliku od svih drugih filmasa prije njega, HAMLETA stavi na platno bez da je skratio ijednu Shakespeareovu repliku, Almereyda je odmah na sebe navukao bijes shakespeareovskih purista i slicnih snobova koji su pozurili da filmu daju palceve dolje tvrdeci kako je Branagh rekao sve sto se imalo reci. Prava je istina dakako da su Branagh i Almereyda uzeli isti materijal, ali su mu prisli na razlicit nacin, sto je rezultiralo s dva vrlo dobra, ali sasvim razlicita filma. Dok je Branagh svoj film izgradio na tradiciji shakespeareonskog teatra (gdje je izrastao) miksanoj s holivudskim spektaklom, dotle Almereyda svog HAMLETA gradi na tradiciji njujorske skole nezavisnog filma kojoj pripada. U mnogo cemu se za Almereydin film moze reci da je osoban - ocigledno je da je on u egzistencijalnim i moranim dilemamam danskog kraljevica pronasao dio vlastitih iskustava mladog, nezavisnog umjetnika prisiljenog da se nosi s okrutnim svijetom americke filmske industrije.
Ono sto je presudno za Almereydin HAMLET jest da je autor u nastojanju da Shakespearov tekst prenese u danasnjicu pokazao nevjerojatnu domisljatost. Nakon sto su iz originalnog teksta izrezani dijelovi koji bi nepotrebno usporili, odnosno bili groteskni anakronizam, Almereyda se dao na posao ne bi li gotovo svaku od Shakespeareovih scena uspjesno transponirao u suvremeno vrijeme, pri cemu je imao vise uspjeha od Luhrmana u ROMEU I JULIJI. Tu se islo daleko vise od uobicajene zamjene bodeza i maceva s "coltovima" i "uzijima", nego su eksterijeri i zbivanja u pozadini namjestena tako da izgledaju sasvim uvjerljivo u kontekstu teksta koji junaci izgovaraju na ekranu. Glavni junaci se koriste mobitelima, video-kamerama, kompjuterima i telefonskim sekretaricama, a jedan od kljucnih hamletovskih monologa imamo priliku vidjeti u za to najneuobicajenijem, ali u kontekstu teksta sasvim primjerenom mjestu. Ipak, najvrijednija stvar u filmu jest to sto raskosne ali sterilne kancelarije ili stanovi manhattanskih "tatinih sinova" savresno odgovaraju hladnim vizijama Elsinorea iz Shakespeareove drame.
Naravno, Almreyda dio svog uspjeha duguje i savrsenoj glumackoj postavi. Ethan Hawke, koji se u proteklom desetljecu cesto pojavljivao u prilicno nezahvalnim ulogama, ovdje predstavlja pun pogodak. Ista je stvar i s iskusnim shakespearijancem Lievom Schreiberom (VRISAK) kao Laertom, i Kyle Machlachlan (TWIN PEAKS) je vrlo dobar kao Klaudije, a Diane Venora potvrdjuje svoj shakespearijanski renome nakon uspjesnog nastupa u ROMEU I JULIJI. Julia Stiles u prilicno ozbiljnjoj, ali i uvjerljivoj ulozi Ofelije pokazuje kako je u stanju nadici se iznad svog image tinejdzerske komicarke, a slicno je i sa njenim starijim kolegom Billom Murrayem u ulozi Polonija. Svemu tome treba dodati i izvrsnu fotografiju Johna de Bormana, a i glazbu Cartera Burwella koja je u mnogo cemu superiornija djelu Patricka Doylea u Branaghovoj verziji.
Ukratko, HAMLET predstavlja jedan od najboljih naslova koje smo imali prilike vidjeti u nasoj video-ponudi u posljednje vrijeme - film koji je savrseni spoj tradicije i moderne, prilicno osobna umjetnicka vizija koja je u stanju opcarati cak i "umjetnicarstvu" nesklonu publiku.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos