THE STRAIGHT STORY
Sve donedavno David Lynch je bio jedan od najboljih primjera s kojom se lakocom suvremeni filmasi mogu strmoglaviti s olimpijskih visina slave u bezdan beznacajnosti i zaborava. Lynch, koji je usprkos reputaciji "otkacenog", "uvrnutog" i "umjetnicki nastrojenog" filmasa prosiriti bazu poklonika medju obicnu raju, vrlo brzo je vidio kako mu zvijezda brzo tamni cim su art-snobovi pronasli novog idola u Tarantinu. Nakon pokusaja da se ponovno vine u stare visine s IZGUBLJENOM prije cetiri godine, Lynch je ocito shvatio da je njegova "otkacenost" pomala demodirana i da vise nije u stanju sokirati publiku... barem kada je u pitanju koristenje jedne te iste formule. Stoga se Lynch odlucio na drasticne mjere i rezultat njegovih napora jest film koji, doduse, nije uspio na kanskom festivalu ponoviti trijumf njegovog mnogo poznatijeg (i za njegov opus tipicnijeg) djela DIVLJI U SRCU, ali je zato uspio u necemu drugom - rijetko kada je i publika i kritika dozivjela takvo iznenadjenje kao s PRAVOM PRICOM. Naime, PRAVA PRICA predstavlja gotovo potpunu antitezu svemu sto bi covjek ocekivao od Lynchovog filma, i nakon ovog iskustva ce malo koji poznavatelj Davida Lyncha tog filmasa vidjeti u istom svjetlu. Stvoriti djelo koje ce u potpunosti redefinirati njegov opus jest postignuce s kojim se malo koji umjetnik moze pohvaliti, pa stoga PRAVA PRICA predstavlja jedan od najvaznijih noviteta na hrvatskom video-trzistu.
Iako ovo nije prvi put da Lynch kao predlozak svog filma koristi istinitu pricu (1980. godine je to bio COVJEK-SLON), mnogima ce ipak biti neobicno da je inspiracija za PRAVU PRICU potakla od novinskog clanka koji je opisao neobicni, ali u svojoj sustini malomiscanski dogadjaj u ruralnom Srednjem Zapadu iz 1994. godine. U to vrijeme je 73-godisnji Alvin Straight (Farnsworth) zivio sa svojom mucavom kcerkom Rose (Spacek), kada mu je pristigla vijest da mu je brat Lyle (Stanton) dozivio mozdani udar i zavrsio u bolnici. Alvin se prije mnogo godina posvadjao i prestao razgovarati s bratom, a sada odlucuje iskoristiti ovu, mozda posljednju priliku da se pomiri. No, da bi ga otisao obici, mora prijeci stotine kilometara puta, a u tome ga sprijecavaju godine i ozbiljno naruseno zdravlje. Previse ponosan da bi uzeo autobusnu kartu, a preslabog vida da bi prosao test za vozacku dozvolu, Alvin pronalazi genijalno rjesenje svog problema tako sto nabavi kosilicu i s njome pocne vuci improviziranu prikolicu. Iako ga mnogi pokusavaju odgovoriti od tog nauma, Alvin zapocinje svoju odiseju po cestama Iowe i Wisconsina tokom koje ce sresti mnoge zanimljive i zivopisne likove.
Prva stvar koja bi dobrim poznavateljima Lynchovog opusa trebala pasti u oci jest sama oznaka koju je PRAVOJ PRICI udijelio americki cenzorski odbor - "G". To sto je Lyncha financirala tvrtka Disney, poznata po svojoj fanaticnoj odanosti "obiteljskim vrijednostima", i nije toliko iznenadjenje koliko sam "G"-rejting, koji je po postojecoj praksi MPAA rezerviran za filmove i emisije koje moze pratiti najmladja publika. To da bi Lynch, koji je gotovo svaki svoj film garnirao eksplicitnim nasiljem, krvoprolicem i prizorima koji izazivaju gadjenej kod gledatelja, mogao publici servirati sadrzaj jedanko bezopasan kao sto su "Teletubbiesi" jest tesko zamislivo, ali upravo se to dogodilo s PRAVOM PRICOM. Neki od starih Lynchovih suradnika su tu - njegov omiljeni glumac Everett McGill se pojavljuje u epizodnoj ulozi, a iskusno uho nece imati problema u tome da u Angelu Badalamentiju prepozna autora glazbe. No, osim par scena u kojima Lynch daje svojevrsni poluironicni (i na trenutke crnohumorni) hommage svojim ranijim radovima kao sto su PLAVI BARSUN i DIVLJI U SRCU, i stilski i sadrzajno ovaj film ne odaje Davida Lyncha na kojeg smo navikli.
No, onima koji toliko ne poznaju Lyncha nece u sjecanju ostati film kao takav koliko nevjerojatno dojmljiva pojava osobe koju je sve do PRAVE PRICE malo tko ikada zamisljao kao pravu zvijezdu. Richard Farnsworth (1920-2000), kanadski kaskader kojemu su tek negdje u 50-tim godinama zivota poceli nuditi ozbiljnije filmske uloge odigrao je ulogu zivota, i zbilja je steta sto se ta casna starina morala zadovoljiti tek nominacijom za "Oscara". Njegov lik bolesnog, nemocnog starca koji je svjestan neumitnosti svog propadanja ali koji svejedno nastoji sacuvati svoje dostojanstvo predstavlja jednu od najboljih izvedbi koje smo imali prilike vidjeti u suvremenom americkom filmu posljednjih godina. Bez obzira na to koliko nam Farnsworth izgledao kao osoba dostojna sazaljenja, on istovremeno uspijeva oko sebe zraciti karizmu covjeka koji nije ni bolji ni losiji od nas, ali kojeg je dugogodisnje iskustvo naucilo da na svijet gleda iz drukcije i obicno pravilnije perspektive. Isticati starost kao vrlinu predstavlja nesto neobicno, gotovo herezu u suvremenoj, mladoscu opsjednutom Ameriku, i Farnsworth je bio idealna osoba da u sebi sazme te vrline. Kada mu ljudi koji su od njega mladji, jaci, bogatiji, a nekada i pametniji, prilaze sa strahopostovanjem to izgleda sasvim prirodno. Farnsworthova izvedba pogotovo dobija na snazi, isto kao i cijeli film na dirljivosti, u kontekstu dogadjaja iz stvarnog zivota - Farnsworth, koji je tokom snimanja bio tesko i neizljecivo bolestan, prekratio si je zivot revolverskim hicem nekoliko mjeseci nakon snimanja filma. Netko zloban bi od svega mogao stvoriti i teoriju o prokletstvu Davida Lyncha, s obzirom da je njegov dugogodisnji suradnik, dobar prijatelj i vrhunski karakterni glumac Jack Nance takodjer skoncao zivot nasilnom smrcu nekoliko mjeseci nakon premijere IZGUBLJENE CESTE.
Farnsworthova uloga, ma kako dojmljiva bila, nije jedini razlog zbog kojeg bi se trebalo uzivati u PRAVOJ PRICI. Sissy Spacek, nekoc velika holivudska zvijezda (CARRIE, RUDAREVA KCI) ciji je suprug Jack Firsk montirao film, takodjer je nakon dugo vremena pokazala svoj glumacki talent tako sto je lik mucave kceri ucinila simpaticnim usprkos iritantnosti. Lynch, koji nakon dugo vremena nije radio po vlastitom scenariju, imao je takodjer izvrsne suradnike u Johnu Roachu i svojoj zivotnoj druzici Mary Sweeney. Njih dvoje su ga obdarili s izvrsnim tekstom oko kojeg je stvorio nekoliko efektnih scena, gdje se za Lyncha atipicni minimalisticki stil mijesa s njegovim smislom za uocavanje neobicnih detalja. U tome mu je pomogao i direktor fotografije Freddie Francis, ciji je rad omogucio da naizgled monotoni ambijent beskrajnih polja Srednjeg Zapada zraci zivoscu i toplinom.
Ono sto je ipak za sve predstavljalo najveci sok bilo je konacno razotkrivanje cinjenice o kojoj su mnogi slutili, ali nitko se nije usudio nesto javno reci. Dok je 80-tih, pa i 90-tih, na osnovu povrsnog citanja drustvenog konteksta u PLAVOM BARSUNU i TWIN PEAKSU svaki clan kriticarskog establishmenta papagajski ponavljao kako je Lynch "razotkrio nalicje americkog malogradjanskog drustva" te da se time predstavlja kao jedan od najzescih kriticara americkog konzervatizma i zadrtosti, nakon PRAVE PRICE bi promijenio plocu. Naime, PRAVA PRICA je film koji predstavlja promicanje svih onih ideala za koje se zalazu americki konzervativci - radnja se dogadja u drzavama Srednjeg Zapada koje su tradicionalna uporista Republikanske stranke, a njihovi stanovnici su, nasuprot kanonima Demokratskoj stranci sklonog Hollywooda, prikazani kao dobrodusni i uvijek spremni pomoci strancu; glavni junak, pak, u vise navrata istice (isto kao sto se ista teza implicitno promice kroz film) kako je pojedinac u danasnjem svijetu nitko i nista van konteksta sluzenja zajednici; Lynch kroz film kao pozitivne istice vrijednosti pripadanja obitelji i sluzenja domovini. Nakon PRAVE PRICE bit ce tesko gledati Lynchov najosobniji film PLAVI BARSUN bez da se ne pomisli na sukob liberalnog ali korumpiranog i zastrasujuceg grada sa zadrtim ali jednostavnim i postenim selom. Zbog tih, za danasnji Hollywood tako atipicnih teza, PRAVA PRICA je film kojeg valja pozdraviti kao osvjezenje. Ipak, cak i oni kojima se takvi stavovi ne svidjaju moci ce ovaj Lynchov iskorak cijeniti kao jedno od najjednostavnijih, ali najdomljivijih djela sedme umjetnosti napravljenih u posljednje vrijeme.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos