ENEMY AT THE GATES
"Da nije Amerike, svi biste vi sada govorili njemacki" je recenica koju moze ocekivati svaki Evropljanin koji nekom Amerikancu pokusa ukazati da je danas najmocnija zemlja svijeta barem u necemu inferiorna Starom kontinetu. Ovu americku sovinisticku mantru je ostatak svijeta prihvatio zdravo za gotovo, a jedini izuzetak cine oni koji su se malo ozbiljnije bavili proucavanjem drugog svjetskog rata. Naime, jednostavna racunica pokazuje kako na svakog Wehrmachtovog vojnika kojeg su ubili zapadni saveznici dolaze barem trojica koji su kosti ostavili na istocnoj fronti, pa je, dakle, lako zakljuciti kako je upravo SSSR bio taj koji je Trecem Reichu slomio kraljesnicu te sprijecio Hitlera da zavlada svijetom (a to je dostignuce utoliko vece sto se Staljin itekako pobrinuo da barem u pocetku nacistima maksimalno olaksa posao). No, zahvaljujuci hladnom ratu i ideoloskim predrasudama, Hollywood je u svojim prikazima drugog svjetskog rata gotovo potpuno ignorirao njegovo najkrvavije bojiste, a jedini izuzetak su bili filmovi koji su istocnu frontu prikazivali iz perspektive plemenitih ratnika Wehrmachta koje je jedino Hitlerovo ludilo lisilo zasluzene pobjede nad smrtnim neprijateljem zapadne civilizacije. Danas, gotovo vise od deset godina od zavrsetka hladnog rata, ugledni francuski reziser Jean-Jacuqes Annaud (CRNO- BIJELO U BOJI) nastoji ispraviti tu nepravdu svojim ratnim spektaklom NEPRIJATELJ PRED VRATIMA, temeljenom na istinitoj prici koja se zbila za vrijeme najkrvavije bitke u povijesti covjecanstva.
Radnja filma zapocinje u jesen 1942. godine, u vrijeme kada se cini da ce sile Osovine dobiti rat. Takav se dojam stjece i na istocnoj fronti, godinu dana nakon sto su Nijemci uspjeli osvojiti veci dio evropske Rusije i sest mjeseci nakon su odbaceni pred samim vratima Moskve. Uvjeren kako ce mu bogata naftna polja Kavkaza i industrijski resursi u dolini Volge donijeti konacnu prevagu, Hitler sve svoje snage baca u veliku ofenzivu na juznom krilu istocne fronte. Crvena armija je ponovno uhvacena sa spustenim gacama i prisiljena na panicno povlacenje, a jedina stvar koja pobjednicke trupe generala Paulusa (Habich) dijeli od Volge i Urala jest industrijski grad simbolicnog imena - Staljingrad. Sovjeti su tamo improvizirali posljednju obrambenu liniju na koju uzurbano salju pojacanja, medju kojima se nalazi veliki broj potpuno neobucenih regruta, medju kojima je mladi i neuki pastir s Urala Vasilij Zajcev (Law). Njegov kontingent je prilikom prijelaza na drugu stranu Volge desetkovan, sto od njemacke avijacije, sto od politickih komesara koji ubijaju svakog mladica koji se uspanici i pokusa plivati prema drugoj obali. Ni one koji prezive ne ceka nista bolje - zapovjednistvo ih odmah salje na juris na dobro utvrdjene njemacke polozaje, bez obzira sto samo polovica dobija puske, a ostali savjet da oruzje preuzmu od svojih palih drugova. Zajcev je medju ovim potonjima, ali jednom kada se docepa puske pokazat ce kako se njome itekako zna sluziti te sa pet metaka uspije likvidirati petoricu visokih njemackih oficira. Jedan od svjedoka tog pothvata je i mladi politicki komesar Danilov (Fiennes), koji dobije ideju da od Zajceva napravi junaka koji bi dao primjer ostatku demoralizirane Crvene armije. S time se slozi i Danilovljev sef Nikita Hruscov (Hoskins) te je Zajcev premjesten u elitni snajperski bataljon gdje postaje najveca medijska zvijezda SSSR-a. U istom snajperskom bataljonu se nalazi i lijepa Tanja Cernova (Weisz) u koju se Zajcev zaljubi, ali zbog koje se raspada prijateljstvo s Danilovim. U medjuvremenu je Zajcev poubijao toliko njemackih oficira da je moral Paulusove armije poljuljan, te iz Berlina stize vrhunski snajperist, bavarski aristokrat major Koenig (Harris), kojem je cilj likvidirati Zajceva te tako bitku ponovno okrenuti u svoju korist. Prilikom prvih medjusobnih okrsaja ispostavlja se da je profesionalac Koenig vise nego dostojan protivnik Zajcevu koji se ne snalazi u svojoj ulozi heroja i koji sve vise pocinje sumnjati u ishod sada vec osobnog okrsaja o kojemu ovisi sudbina covjecanstva.
NEPRIJATELJ PRED VRATIMA je naisao na podijeljene kritike, a oni koji su film hvalili su navodili kako je malo koji reziser bolje docarao uzas rata od Annauda u pocetnim scenama pokolja, koje su mnoge podsjetile na jednako zestok i hiperrealistican pocetak Spielbergovog SPASAVANJA VOJNIKA RYANA. No, pocetak je otprilike jedina bitnija slicnost izmedju Annaudovog i Spielbergovog filma. Cim su gledatelji na najbrutalniji moguci nacin suoceni sa stvarnoscu u kojoj protagoniste od gotovo sigurne smrti cesce spasava igra slucajnosti nego vlastita vjestina, Annaudov i Spielbergov film krecu drugim putevima. Dok Spielberg odabire klisejiziranu, sentimentalnu ali ipak koherentnu pricu, dotle Annaud i njegov ko-scenarist odaju dojam da je staljingradska bitka kolac kojeg nisu bili u stanju progutati, te ostatak filma glavinja u zanrovskom medjuprostoru izmedju melodrame i vesterna, zanrova koji definitivno nisu bas najprimjereniji za prikazivanje borbi na istocnoj fronti. Dodatni problem je i u tome sto su likovi prepojednostavljeni i optereceni svim mogucim klisejima, a takodjer se u nastojanju da zbivanja budu "filmicnija" zrtvuju uvjerljivost i povijesne cinjenice. S vremenom cak i najnezahtjevnijim gledateljima pocinje bosti oci to da da bitku u kojoj sudjeluje na stotine tisuca ljudi uistinu moze odluciti osobni sukob dvojice muskaraca, kao i to da svakodnevni jurisi, bombardiranja i preotimanje ulica mogu iz cista mira prestati samo zato da bi se Zajcev i Koenig po kvadratnim kilometrima napustenih tvornica i kuca mogli igrati skrivaca. Film je dodatno razvucen i zbog nastojanja da se sa sigurne distance od nekih sest desetljeca i sasvim razlicite politicke perspektive i u sasvim drukcijim okolnostima zestoko kritizira Staljin (o cemu najbolje svjedoci potpuno bespotrebna epizoda s Kulikovom, snajperistom koji koristi priliku da gledatelje podsjeca na pakt dvojice diktatora). Ono sto mozda najvise ide na zivce jest to da su se Annaud i Godard ugledali na Bruckheimerov PEARL HARBOR i u ovu pricu ubacili nimalo uvjerljivi i prilicno dosadni ljubavni trokut. S druge strane, iako su u ovom filmu povijesne cinjenice poprilicno zrtvovane komercijali (iako ne tako drasticno kao u slucaju PODMORNICE U-571), ljubavna veza Zajceva i Cernove, koja je mnogim kriticarima najvise isla na zivce, zbila se u stvarnosti.
Sa cisto tehnicke strane, film je dosta dobar - fotografija Roberta Frasera u kojoj dominiraju sivi i plavi tonovi izvrsno docarava atmosferu beznadja u kojoj su se nasli glavni junaci, a napustena sovjetska baza u istocnoj Njemackoj vrlo dobro "glumi" staljingradske rusevine. U posljednje vrijeme ne bas najpouzdaniji James Horner je obavio solidan posao sa svojom glazbom, a i specijalni efekti su na visini. Glumacka ekipa je takodjer vrlo dobra. Mladjahni Jude Law (GATTACA), za kojeg mnogi kriticari govore da izaziva uzdahe kod oba spola vrlo je ozbiljno shvatio svoju ulogu neukog uralskog seljaka kojemu je sudbina priredila ulogu za koju nije bas najbolje pripremljen. Njegova partnerica Rachel Weisz takodjer je vrlo dobro odglumila mladu Cernovu (iako su scenaristi izbacili neke vazne detalje iz njene biografije, na primjer to da je rodjena u Americi odakle se vratila u SSSR kako bi se borila protiv nacista). Ed Harris je takodjer prilicno efektan kao hladan, profesionalan, na trenutke human ali u sustini krvolocni nacist. S druge strane, Joseph Fiennes preglumljuje tumaceci isfrustriranog politickog komesara, a Bob Hoskins ce vise impresionirati fizickom slicnoscu sa sovjetskim premijerom.
Kao sto je vec receno, iako se film vise drzi povijesnih cinjenica nego ostatak holivudskih proizvoda u posljednje vrijeme, publika ce svejedno steci prilicno krivi dojam o tome sto se zapravo dogadjalo u Staljingradu krajem 1942. godine. Prije svega, filmasi su visestruko preuvelicali znacaj Zajceva - bilo kao osobe koja je preokrenula bitku, bilo kao simbola koji je dao novu moralnu snagu posustaloj Crvenoj armiji. Isto je tako precijenjena uloga Nikite Hruscova, a film u zavrsnim scenama potpuno ignorira sovjetsku protuofenzivu koja je dovela do propasti Paulusove Seste armije u Staljingradu, vjerojatno zato sto imena kao Rokosovski, Mannstein, Cujkov i Jerjemenko nista ne znace danasnjoj publici, a jos manje ih zanima da su se Nijemci zbog nedostatka ljudtstva pred kraj morali oslanjati na svoje drugorazredne saveznike kao sto su Rumunji, Talijani i Madjari (i hrvatsku ustasko-domobransku legiju od koje se jedva cetvrtina vratila iz sibirskih logora). Iako autor ovih redaka prihvaca pomalo hereticku tezu kako je staljingradska bitka po svom znacaju ipak pomalo precijenjena (Nijemci su rat na istocnoj fronti izgubili onog trenutka kada im je "blitzkrieg" zaglibio ispred Moskve, omogucivsi Sovjetima da konsolidiraju redove i pretvore manevarski rat u borbu iscrpljivanja gdje su brojevi bili na njihovoj strani), rijec je ipak o znacajnom dogadjaju koji je zasluzio mnogo bolji od NEPRIJATELJA PRED VRATIMA.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos