THE MILLION DOLLAR HOTEL
Hotel "Roslyn" je 20-tih godina 20. stoljeca bio najelitniji u Los Angelesu, a danas se njegova klijentela sastoji gotovo iskljucivo od narkomana, alkoholicara, prostitutki, mentalnih bolesnika i slicnih oblika drustvene patologije. Medju njima je bio i Izzy Goldkiss (Roth), nazoviumjetnik koji se bacio s njegovog vrha. Rutinski slucaj samoubojstva se komplicira kada se ispostavi da je doticnome otac medijski tajkun Goldkiss (Yulin) cije ce politicke veze podmazati da istragu preuzme agent FBI Skinner (Gibson). Federalac ne samo sto je uvjeren kako je u pitanju ubojstvo, nego nece birati sredstva kada se ispostavi da njegovu istragu ometa uglavnom "pomaknuta" klijentela hotela. U tu svrhu Skinner pocinje manipulirati s Tom Tomom (Davies), dobrodusnim i retardiranim mladicem, kao i osjecajima koje isti gaji prema Eloise (Jovovich).
HOTEL OD MILIJUN DOLARA je film koji je po svim pravilima struke trebao uspjeti. Ne samo sto ima kulerski naslov, nego i glumacku postavu koja bi, s obzirom na zvucna imena, privukla i megakomercijali sklonu "raju" (Mel Gibson), tako i snobove koji se pale na ikone "nezavisnog" kao sto je Tim Roth. Nadalje, za soundtrack su zasluzni ne samo jedni od najuglednijih glazbenika danasnjice, nego su se isti nedavno okitili i "Grammyjem". Konacno, reziju je potpisao Wim Wenders, njemacki filmas na spomen cijeg imena svakom snobu-kriticaru vec tri desetljeca klecaju koljena. Ali, umjesto da ga automatski proglase remek-djelom, kriticari su se podijelili na dva ostro suprotstavljena tabora - Wendersove idolopoklonike koji su HOTEL OD MILIJUN DOLARA proglasili remek-djelom s jedne, i kriticare koji su ga proglasili promasajem s druge strane. Ono sto bi Wendersa trebalo posebno boljeti jest to da su ovi potonji bili u vecini na njegovom domacem terenu - Berlinu gdje je film imao premijeru na festivalu prosle godine.
Oni koji malo bolje poznaju recenzije autora ovih redova nece se previse iznenaditi kada shvate da i on spada u drugu skupinu. Kao i cijelom nizu njegovih precijenjenih filmova u prethodnih desetak i vise godina, Wenders je svoj film konstruirao oko neke ideje koja je izgledala prilicno primamljivo na papiru, da bi se u izvedbi suvislost price i strpljenje gledatelja zrtvovalo larpurlartistickoj kulerstini. U ovom slucaju primamljiva pocetna ideja bila je u tome sto je Bono Vox, vodja grupe U2, svom dobrom prijatelju Wendersu napunio usi kako je "Million Dollar Hotel" "predivno i carobno" mjesto koje bi zasluzilo svoj film. Nakon sto je Wenders na to nakalemio prilicno slabasnu i predvidljivu krimi-pricicu, ispostavilo se da vecina publike i kritike ne dijeli Wendersove i Bonove estetske kriterije - umjesto zacudnosti, stanovnici doticnog hotela izazivaju sazaljenje i prezir, a danasnja cinicna publika ce tesko prihvatiti antipsihijatrijske teze iz ludih 60-tih prema kojima su ludjaci normalniji od dusevno zdravog drustva - teze koja se skoro dva sata nimalo suptilno zabija gledateljima u klin. Da stvar bude gora, glumacka postava je ovo shvatila kao priliku da svaki od njih dobije "Oscara" tumaceci mentalno retardirane i bolesne likove; nije bilo tesko da se sve to pretvori u preglumljivanje koje ce sve te likove uciniti iritantnima, a cijeli film nepodnosljivim. To je pogotovo slucaj s Jeremyjem Daviesom ciji lik Tom Toma na pocetku filma skace s vrha zgrade, ali ce, na veliku zalost gledatelja, prije pada imati priliku ispricati svoju zivotnu pricu kroz flashback. Zbog svega toga nije tesko zakljuciti kako HOTEL OD MILIJUN DOLARA ne zasluzuje da na njega itko osim najzagrizenijih i mazohisticki raspolozenih filmofila, odnosno Wendersovih idolopoklonika, ne potrosi dva sata zivota.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos