THE CELL
Odnedavno se na Nova TV prikazuju serije PROFILER i MILLENIUM, koje su startale u isto vrijeme i tako potvrdile jedan od najprepoznatljivijih holivudskih trendova devedesetih - opsjednutost serijskim ubojicama. Iako se malo koji film s tom temom priblizio standardima Demmeovog "Oscarima" nagradjenog KAD JAGANJCI UTIHNU, Hollywood ih je nastavio pumpati, kako u visokobudzetnoj, tako i u niskobudzetnoj produkciji. Kao i u mnogo slucajeva dosada ta je hiperprodukcija dovela do zasicenja trzista, i mnogi su kriticari bili skloni zakljuciti kako se po tom pitanju nista novo ne moze reci. No, prosle se godine pojavio filmas koji im je dokazao suprotno snimivsi CELIJU, jedan od najoriginalnijih i najupecatljivijih filmova o serijskim ubojicama. Da stvar bude jos zanimljivija, rijec je o debitantu Tarsemu Singhu, koji je prije toga bio poznat iskljucivo po snimanju glazbenih video- spotova, od kojih je "Losing My Religion" za R.E.M svojevremeno pokupio hrpu nagrada. No, njegov filmski debi nije bas naisao na takvo odusevljenje - bilo je dosta kriticara koji su bili zgrozeni kolicinama nasilja i uistinu bolesnim prizorima u ovom filmu; ipak vecina je CELIJU prihvatila kao jedno od najzanimljivijih ostvarenja prosle godine.
Radnja se dogadja u bliskoj buducnosti, kada su psihoterapeuti opremljeni visokom tehnologijom koja im omogucava da doslovno ulaze u podsvijest svojih pacijenata. Medju njih spada i Catherine Deane (Lopez), koja se zajedno sa svojim suradnicima Miriam Kent (Jean-Baptiste) i Henryjem Westom (Baker) vec mjesecima bori da izlijeci katatonicnog djecaka. Glavesine, frustrirane neuspjehom, vec su spremne da zatvore "butigu" kada im se za pomoc obrate dvojica agenata FBI - Peter Gordon (Vaughn) i Gordon Ramsey (Weber). Doticni su, naime, nakon visemjesecne potrage uspjeli uhvatiti serijskog ubojicu Carla Starghera (D'Onofrio) koji je prije toga uspio ubiti sedmoro zena. No, problem je u tome sto je prije hapsenja kidnapirao osmu zrtvu i sto svi znaju da ce ona vrlo skoro umrijeti ako Stargher policiji ne oda njenu lokaciju. Dodatni je problem i u tome sto je Stargher zapao u katatoniju i sto, da i hoce, to nije u stanju. Zato je Catherine Deane dan zadatak da udje u Stargherovu podsvijest i tamo pronadje informacije koje ce bespomocnoj djevojci spasiti zivot. No, cak ni iskusna psihoterapeutkinja kao Catherine nije sasvim spremna da se suoci s uzasima koje krije bolesni um serijskog ubojice.
Ono sto ce prvo pasti na pamet nakon gledanja CELIJE jest da je u pitanju djelo filmasa koji obraca itekako paznje na vizualne detalje i ciji kadrovi jasno odaju ne samo autorski potpis, nego i mnogo razuzdane (i ne bas najzdravije) maste. Scene u kojima glavna junakinja jezdi kroz tudju podsvijest su neke od najupecatljivijih u posljednje vrijeme, bilo da opisuju pustinje, zagusljive mocvare, podrume ili sasvim prozaicne traume iz najranijeg djetinjstva. Ali, vrijednost i originalnost filma nije toliko u vizualnom izgledu koliko u tome sto scenarij Marka Protosovicha uspjesno zaobilazi kliseje. Tako je jedan od kljucnih elemenata svakog filma o serijskim ubojicama - kriminalisticka istraga odnosno lov na monstruma - ekspresno konzumiran na samom pocetku, te je time film lisen dosadnih i predvidljivih scena potjere, automobilskih jurnjava, odnosno sakackih i revolveraskih obracuna. Protosevich zna da ce publici daleko intrigantnije biti razotkrivanje uma ubojice, koji je takodjer daleko od holivudskih kliseja; D'Onofrio ovdje ne glumi superinteligentnog razmazenog bogatasa koji se zabavlja postavljajuci policiji kompleksne zagonetke, nego obicnog i ne bas previse inteligentnog "white trash" sljakera koji bi u nekim drugim okolnostima kod nas prije izazivao sazaljenje nego strah. To se vidi i u nacinu kako su Protosevich i Singh postavili manijakovu podsvijest, demonstrirajuci njegove dvije strane - s jedne strane je to zastrasujuci monstrum, a s druge strane bespomocni uplakani djecacic.
Na zalost, intrigantna ideja, originalnost i izbjegavanje kliseja je u ovom filmu pomalo kompromitirana robovanjem holivudskim konvencijama. Dakako da glavna znanstvenica mora izgledati kao latinska superljepotica, dakako da se njen projekt mora zakljucavati upravo pred sam pocetak zapleta, i naravno da po podsvijesti svojih pacijenata ona mora paradirati odjevena u raznorazne egzoticne kostime. Naravno da se mora robovati svi konvencijama "virtual reality" filmovima u kojima se mentalne bitke manifestiraju u sakackim obracunima, i naravno da agent FBI mora spasavati glavnu damu u nevolji. Dojmu nimalo ne pridonosi niti neproduhovljena gluma Jennifer Lopez i Vincea Vaughna, a uvijek pouzdani Vincent D'Onofrio je imao i bolje trenutke. Ipak, bilo bi nepravedno kada bismo CELIJU proglasili kao neuspjeh - ipak je rijec o filmu koji je uspio nadici holivudske kliseje, a malo se ljudi kao Tarsem Singh mogu pohvaliti s tim dostignucem.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos