ANY GIVEN SUNDAY
"Miami Sharks" su dugo vremena bili jedna od najboljih momcadi americkog nogometa, isto kao sto je i njihov trener Tom d'Amato (Pacino) tokom tridesetogodisnje karijere izgradio reputaciju jednog od najuglednijih strucnjaka. No, d'Amato ima jedan ozbiljan problem - vjeran je starim vrijednostima, tim cijeni vise od pojedinca a odanost iznad efikasnosti. Zbog toga je ulogu glavnog igraca zadrzao za 39-godisnjeg Jacka "Capa" Rooneya koji se sve teze nosi s brojnim ozljedama i staroscu. To se nimalo ne svidja Christini Pagliaci (Diaz), vlasnici koja je klub naslijedila od tradicionalisticki raspolozenog oca, ali koja, za razliku od d'Amata, americki nogomet shvaca kao biznis te nastoji momcad pomladiti svjezim i lukrativnim igracima. Jedan od njih je i mladi rezervni igrac Willie Beaman (Foxx), koji je stjecajem okolnosti zamijenio ozlijedjenog "Capa" i u odjednom se nametnuo kao veliki talent. D'Amato, pak, s njim nije odusevljen ne samo zbog odanosti prema "Capu" nego i zbog toga sto ispocetka bojazljivi novajlija odjednom postaje umisljen, drzak i nediscipliniran. Kako se priblizavaju kljucne play-off utakmice, tako sukobi unutar i izvan svlacionice sve vise eskaliraju.
Obicno kada se Oliver Stone dotakne nekog "ozbiljnog" drustvenog problema ili fenomena te ga ucini ga temom svog filma, rezultati obicno predstavljaju totalno razocaranje. Iako se Stone rijetko uspio spustiti na nivo RODJENIH UBOJICA, jednog od najgorih filmova napravljenih 90-tih godina, njegovi "angazirani" filmovi u pravilu kod gledatelja izazivaju osjecaj da je neki drugi filmas od svega toga mogao uciniti nesto daleko suvislije, daleko od izivljavanja vijetnamskih frustracija i politickih propovijedi na razini Sedlarovog CETVEROREDA. Za divno cudo, SAMO IGRA, iako se formalno moze shvatiti kao "drustveno angazirani" film predstavlja ugodno iznenadjenje. Iako Stone i dalje boluje od sklonosti da bombardira gledateljeva osjetila nimalo suptilnim i cesto nepotrebnim MTV-jevskim kadrovima (za sto su mu bila potrebna cetvorica montazera), i iako je film zbog toga barem pola sata duzi nego sto bi trebao, njegov pristup - prije svega intervencije na scenariju - uspio je makar kamuflirati uobicajene slabosti originala iz pera holivudskog scenaristickog odbora. SAMO IGRA tako obiluje jasno profiliranim i upecatljivim likovima koje tumaci izvrsna glumacka ekipa, na celu s vrhunskim Al Pacinom i bezbroj holivudskih karakternih prvoligasa. Stone nam ovaj put bez nepotrebnog naprezanja servira svoju tezu o postupnoj degradaciji americkog sporta, u kojemu su biznis i utrka za profitom unistili tradicionalne vrijednosti. Problem je mozda u tome sto gledatelj - pogotovo onaj koji nije upoznat s tipicnom americkom institucijom kao sto je americki nogomet - ima problema shvatiti u cemu su, zapravo, te tradicionalne vrijednosti. Razlog je u za Stonea uobicajenom shizofrenom pristupu kojim se glorificira ono sto bi se trebalo kritizirati, sto je mozda najjasnije u zavrsnim kadrovima gdje se Stone kroz svoje junake samodefinira kao dio istog onog Establishmenta na cije je licemjerje i pohlepu bio bacao drvlje i kamenje. Tome se, dakako, treba dodati i Stoneova nesposobnost da gledateljima zapravo pokaze sto se na terenu, zapravo, dogadja - cak i oni koji godinama gledaju americki nogomet ce se tesko snaci u Stoenovoj MTV-jevskoj barazi. No, kada se sve zbroji i oduzme, zahvaljujuci izvrsnoj glumi, SAMO IGRA je film koji se itekako moze preporuciti onima koji zele nauciti nesto o americkom profesionalnom sportu.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos