BICENTENNIAL MAN
Autor ovih redova se tesko moze sjetiti primjera kada je neki film docekivao s tako malo nade kao sto je to slucaj s MOJIH 200 GODINA. Film se temelji na pripovjetci DVJESTOGODISNJAK Isaaca Asimova, djelu koje se u opusu velikana SF-knjizevnosti istice svojom sentimentalnoscu na granici "ljige". Nadalje, ekranizacija tog djela je povjerena Chrisu Columbusu, americkom filmasu koji je svoju reputaciju izgradio snimanjem gomile zasecerenih filmova (SAM U KUCI, GDJA DOUBTFIRE) koji su podilazili ukusu najinfantilnijeg dijela publike. Na sve to se nadovezalo da je tumac glavne uloge Robin Williams, ciji je image dobrodusnog, veselog klauna postao zastitnim znakom filmova cije bi ucestalo gledanje kod normalne osobe izazvalo dijabetes. Svemu tome se mora nadodati i forspan koji je kod iskusnog gledatelja dodatno izazvao sumnje da se ne radi ni o cemu drugom nego o kombinaciji limunade i "sentimentalne ljige" koja se stjecajem okolnosti temelji na knjizevnom djelu te tako predstavlja uvredu lika i djelo jednog od najvecih umova 20. stoljeca. Propast ovog filma na americkim kino-blagajnama te ne bas sjajne kritike su jos jedan razlog zbog kojih je autor ovih redova prema ovom filmu prisao s malo ocekivanja, a isto su, izgleda smatrali i distributeri, koji se nisu usudili riskirati u kinima te film odmah lansirali u videoteke.
Radnja filma zapocinje godine 2005. kada si jedna americku obitelj kupi novo cudo tehnologije - robota NDR-114 (Martin) specijaliziranog za obavljanje raznoraznih kucnih poslova. S obzirom na njegovu humanoidnu formu, Gospodin (Neill), otac i glava obitelji, mu nadjene nadimak "Andrew". S vremenom ce "Andrew" postati ljubimcem najmladje kceri, 7-godisnje Male Gospodjice (Eisenberg), a Gospodin ce primjetiti neke neobicne osobine svog kucnog pomagala. Naime, "Andrew", za razliku od ostalih robota, posjeduje umjetnicki talent i Gospodin postane uvjeren da njegovo vlasnistvo ima sve psiholoske osobine pravog ljudskog bica. Stoga pomocu kompliciranih pravnih manevara uspije ishoditi njegovu slobodu i status fizicke osobe. Godine prolaze i "Andrew" s vremenom postaje bogat, a s protokom vremena se razvijaju i ljudski osjecaji, ukljucujuci i ljubav prema Portii (Davidtz), unuci Male Gospodjice. "Andrew" stoga odlucuje iskoristiti bogatstvo koje je stekao tokom desetljeca kao i razvoj tehnologije da bi postao ljudskim bicem. U tome cemu najvecu pomoc pruziti znanstvenik i izumitelj Robert Burns (Platt), kojemu je otac u nasljedstvo bio ostavio ginekoida po imenu Galatea (Warren), takodjer jos jednog robota s vlastitom licnoscu. Burns i Andrew ce provesti desetljeca u upornom nastojanju da nakon duse i tijelo robota ucine sto istovjetnijim covjecjem.
Kada se sve uzme u obzir, autor ovih redova bi MOJIH 200 GODINA mogao proglasiti jednim u uistinu najugodnijih filmskih iznenadjenja u proteklih nekoliko godina. Naime, rijetko kada se dogodilo da forspan neki film pokaze gorim nego sto jest. MOJIH 200 GODINA uopce nije sasava infantilna komedijica kakvom se prikazuje nego je rijec o sasvim ozbiljnoj drami koja se bavi egzistencijalnim pitanjima dostojnim visetomnih filozofskih eseja - ljudskim identitetom i smislom egzistencije. U filmu doduse ima i nesto komedije, ali ona je zacin, ali ne i glavno jelo, a gotovo svi "stosevi" iz forspana su ispucani u prvih 60 minuta, koje zapravo najvise slice obiteljskoj limunadi kakvu smo obicno ocekivali od Columbusa. Tih prvih 60 minuta su, inace, jedini dio filma koji se svidio Rogeru Ebertu, utjecajnom filmskom kriticaru cija reputacija nimalo ne trpi zbog njegove gotovo patoloske sklonosti dijabeticarskom opusu Chrisa Columbusa i Johna Hughesa. Ebert je ostao razocaran kada je Columbus postupno prestao svoju publiku nasmijavati i tjerati je da misli u nastavku filma, koji ima mnogo ozbiljniji ton. Doduse, Columbus uz tu ozbiljnost zadrzava sentimentalnu, gotovo melankolicnu atmosferu filma, te ce mnoge osjecajne dusice u publici posegnuti za maramicama davno prije odjavne spice. Ali ta sentimentalnost odvje izgleda mnogo iskrenija, prirodnija i logicnija nego u nekim nategnutim i neproduhovljenim holivudskim proizvodima nalik na TITANIC, koji svoju popularnost duguju upravo eksploataciji upravo takvim osjecaja kod publike. Columbusu se najvise od svega treba odati priznanje zbog osjecaja za mjeru - radnja filma se dogadja kroz cijeli niz godina, ali je protok vremena, pa i promjena karaktera filma, obavljena gotovo nezamjetno. Glumci uvjerljivo stare, a i Andrewov svijet se mijenja postupno, a Columbus nas ne nastoji bez potrebe bombardirati specijalnim efektima.
Ono sto je u filmu posebno zanimljivo jest to da Williams, nakon mnogo godina, ima uistinu dobru ulogu. Ovaj put ne samo da je morao prikazati lik koji se mijenja, nego je to morao uciniti pod izuzetno teskim okolnosti - veci dio snimanja je proveo pod plasticnom maskom i tonom make-upa, sve vrijeme nastojeci uvjerljivo simulirati mehanicke pokrete svog lika. I njegovi partneri su izuzetno dobri, pogotovo od vremena SCHINDLEROVE LISTE gotovo zaboravljena Embeth Davidtz, koja ovdje jednostavno sjaji u ne bas najlaganijoj dvostrukoj ulozi. Uvijek pouzdani Sam Neill i Oliver Platt su takodjer vrlo dobri u svojim ulogama. Jedine mane filma bi bile u mozda ipak malo premelodramaticnoj zavrsnici te glazbi Jamesa Hornera koja se doima premanipulativnoj.
Ipak, MOJIH 200 GODINA zasluzuje posebnu pohvalu zbog jedne vrline koja je izbjegla vecini kriticara. Za razliku od niza SF-filmova o terminatorima, likvidatorima i slicnih motokultivatorima, ovo je jedno od rijetkih, ako ne mozda i jedino zanrovsko ostvarenje ciji su autori nasli za shodno da se pozabave s cuvena tri Asimovljeva zakona robotike. Kao jedan od rijetkih primjera SF-filma koji se vjerno drzi svog zanrovskog odredjenja, MOJIH 200 GODINA ce vjerojatno u buducim filmskim antologijama biti zablijezeno kao jedno od neopravdano zapostavljenih naslova svog vremena.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos