PROGONJENI

THE HAUNTING

• uloge: Liam Neeson, Catherine Zeta-Jones, Owen Wilson, Lili Taylor, Bruce Dern, Marian Seldes, Virginia Madsen, Todd Field, Alix Koromzay, Charles Gunning
• scenografija: Eugenio Zanetti
• kostimografija: Ellen Mirojnick
• fotografija: Karl Walter Lindenlaub
• montaza: Michael Kahn
• glazba: Jerry Goldsmith
• scenarij: David Self (po romanu Shirley Jackson)
• rezija: Jan de Bont
• proizvodnja: Dreamworks, SAD, 1999.
• distribucija: Blitz
• trajanje: 114 `

Suvremena holivudska praksa u kojoj producenti nedostatak vlastite kreativnosti nadoknadjuju remakeovima klasicnih filmovima je rijetko kada dozivjela takav neuspjeh kao u slucaju PROGONJENIH. Temeljen na klasicnom djelu THE HAUNTING Roberta Wisea iz 1963. godine koje se, inace, smatra jednim od najboljih horora svih vremena, ovaj je film bio osudjen onog trenutka kada se objavilo da je rezija povjerena Janu de Bontu, reziseru uspjesnih ali ispraznih blockbuster-akcijada kao sto su BRZINA i TWISTER. S obzirom da Wiseov film uziva svojevrsni kult-status, obrnuto proporcionalan de Bontovom ugledu kao filmskog stvaraoca, normalno je bilo ocekivati da ce se na PROGONJENE dici kuka i motika kao simbol svega sto je zlo u suvremenom Hollywoodu. De Bontov rad je gotovo jednoglasno ispljuvan od strane americke kritike (s izuzetkom Eberta koji mu je, po obicaju, dao prolaznu ocjenu) i dozivio je krah na kino-blagajnama.

Radnja zapocinje kada se mlada Eleanor "Nell" Vance (Taylor) suoci s cinjenicom da ce izgubiti kucu, iz koje je njena pohlepna sestra Jane (Madsen) namjerava izbaciti usprkos toga sto se godinama za njihovu bolesnu majku. Stoga Nell, koju pored zivotnih briga muci i nesanica, rado pristaje sudjelovati u pokusu kojeg je zamislio psiholog dr. David Marrow (Neeson) u svrhu istrazivanja nesanice. Kao mjesto pokusa je odabrana Hill House, raskosna ali sablasna palaca koju je van Bostona u 19. stoljecu sagradio mocni industrijalac. Nell se ubrzo pridruzuju dva nova pokusna kunica - Luke Sanderson (Wilson) i biseksualna Theo (Zeta-Jones). Ono sto trojka ne zna jest to da je Marrow u stvari planirao umjesto nesanice istrazivati kako ljudska bica reagiraju na intenzivni strah, pa je namjerno odabrao kucu koju resi mracna proslost i legende o duhovima. No, nakon sto padne noc, ispostavit ce se da legende mozda i nisu bez osnova, odnosno da se Marrowljevi kunici moraju itekako potruditi da jutro docekaju zivi.

S jedne strane, moze se reci kako je vecina kriticara u pravu - PROGONJENI predstavljaju svetogrdje u odnosu na original. Dok se Wise drzao toga da najveci strah kod gledatelja izaziva ono sto se ne vidi, odnosno samo naslucuje, dotle de Bont suptilnoscu jednog bagera u film baca na stotine kadrova kompjuterske grafike i nastoji svakom debilu u publici objasniti o cemu je, zapravo, rijec. Stvar je jos tragicnija sa scenarijem, koji se samo povrsno drzi originala, temeljeci radnju na otrcanom pricom o duhovima koji traze ispravljanje krivih Drina iz proslog stoljeca. Ni glumci se previse ne trude, ocigledno obeshrabreni trapavim scenarijem - Neeson i Owen Wilson (inace poznat kao koscenarist TAJKUNA IZ RUSHMOREA) su tu kao lijeva smetala, a posebno je los posao uradjen s Catherinom Zeta-Jones. Njen lik iz cista mira spominje vlastitu biseksualnost, da u zajednickim scenama s inace vrlo dobrom ljubimicom nezavisnog filma Lili Taylor (PUCALA SAM U ANDYJA WARHOLA) to nimalo ne bi iskoristilo u svrhu zacinjavanja slabasnog zapleta. Ono sto djelomicno spasava film jest to da de Bont ipak ima smisla da i najgori drek ucini na trenutke vizualno fascinantnim. Kamera Karla Waltera Lindenlauba, pripomognuta glazbom uvijek pouzdanog Jerryja Goldsmitha, dosta pridonosi jezivoj atmosferi, a scenografija Eugenia Zanettija izgleda jednostavno nevjerojatno. No, iako su PROGONJENI u sustini bolji film nego sto to tvrdi vecina kriticara, to ipak nije dovoljno da bi se prosjecni gledatelj trebao osjecati posebno pogodjenim zato sto ga je kojim slucajem propustio.