AMERICAN PSYCHO
Cak i oni koji su osamdesetih knjige po policama drzali samo za ukras vjerojatno su culi za ime Bretta Eastona Ellisa. Taj mladi americki romanopisac je u svom prvijencu MANJE OD NULE (1985) na tako brutalan i beskompromisan nacin prikazao isprazni zivot americke "zlatne" mladezi da su ga mnogi dan-danas spremni drzati jednom od najvaznijih knjiga desetljeca, cemu nije odmogla ni uobicajeno razocaravajuca holivudska ekranizacija snimljena dvije godine kasnije (cija je jedina zanimljivost Robert Downey Jr. u poluautobiografskoj ulozi ovisnika o kokainu). Ipak, Ellis je vrhunac slave dozivio tek sest godina kasnije s romanom AMERICKI PSIHO, ali to ne duguje toliko kvalitetu svog romana koliko kontroverzama koje je izazvao. Naime, prica o sadistickom serijskom ubojici iz yuppie miljea je sokirala cak i najprekaljeniji dio citateljstva, kako zbog ogromne kolicine nasilja, tako i zbog toga sto je Ellis sve to opisao u prvom licu, bez ikakvog trunka moralne distance. Neki su zbog toga Ellisa prozvali amoralnim, a feministkinje, borci za prava homoseksualaca i slicni "politicki korektni" dusobriznici su na Ellisovo djelo bacali drvlje i kamenje. Stoga ne cudi sto je AMERICKI PSIHO, iako su mu prava na ekranizaciju odavno bila otkupljena, morao godinama cekati na filmsko izdanje.
Kada su se producenti konacno usudili krenuti ozbiljno u taj projekt, odlucili su nista ne ostaviti slucaju. Da bi americki studiji bili postedjeni eventualnih nezgodnosti kao sto su bojkoti i demonstracije pred uredima, kao nositelj projekta odabrana je mala kanadska tvrtka Lions Gate. Iako se dugo vremena spekuliralo o tome da bi rezija bila povjerena nekom specijalistu za kontroverzne teme kao sto je Oliver Stone, izbor je na kraju pao na kanadsku redateljicu Mary Harron. Razlog je tome vjerojatno bilo to sto je Harronova svojim filmom PUCALA SAM U ANDYJA WARHOLA stekla reputaciju feministkinje, pa su se tako htjele odmah sasjeci sve optuzbe za mizoginiju. Ipak, plan nije upalio - same glasine o tome da bi naslovnu ulogu trebao dobiti idol siparica Leonardo di Caprio bile su dovoljne da se militantne feminstikinje dignu na noge i optuze producente da nasilje nad zenama nastoje upakirati u opceprihvatljivi celofan. Zato je na kraju uloga pripala britanskom glumcu Christianu Baleu koji se usprkos zavidne karijere (CARSTVO SUNCA, HENRY V, ZLATNI BARSUN) ipak pripada drugoj ligi. Zavrsni produkt je imao dosta problema s americkom cenzurom - cenzorski odbor MPAA po obicaju nije bio toliko pogodjen scenama nasilja koliko seksa; iako su Harron i producenti bili tvrdili kako nece popustiti pritisku i pustiti film u kina makar to znacilo komercijalno neprihvatljivi rejting NC-17, rezovi su ipak napravljeni (srecom, u Hrvatskoj se distribuira integralna verzija). Usprkos tako stvorenog publiciteta, komercijalni izgledi filma bili su prilicno maleni, pa je Lions Gate odlucila povuci potez koji ce uci u povijest filmskih reklama - u suradnji sa web-stranicom Hollywood Stock Exchange, na kojoj se simulira burza fllmova i filmskih zvijezda, pokrenula je nagradnu igru cijim su sudionicima bile obecane novcane nagrade ukoliko film dosegne odredjenu kvotu gledanosti. Na nesrecu, AMERICKI PSIHO tu kvotu nije dosegao te su sudionici igre ostali kratkih rukava.
Radnja filma se zbiva u New Yorku 80-tih godina, u doba kada je Reaganova ekonomska politika ne samo omogucila da se bogatstva stvaraju preko noci spekulacijama na burzi, nego i to da pohlepa i ekstremni materijalizam postanu ne samo prihvatljivim nego i jedinim mogucim svjetonazorom njujorskih "yuppieja". Jedan od njih je i Patrick Bateman (Bale), 27- godisnji potpredsjednik tvrtke s Wall Streeta. Bateman ima sve sto se pozeljeti moze - zaradjuje astronomsku placu, zivi u luksuznom stanu u najelitnijem dijelu grada, nosi skupocjena odijela, veceru ne moze zamisliti nigdje nego u najotmjenijem restoranu, a uz zarucnicu Evelyn Williams (Whiterspoon) ima i ljubavnicu Courtney Rawlinson (Mathis). Iako na prvi pogled izgleda da se nema na sto zaliti, Bateman ipak nije u potpunosti zadovoljan svojim zivotom. Naime, gotovo svi njegovi prijatelji i poznanici iz japijevskog miljea, nose istu odjecu, veceraju u istim restoranu, smrcu isti kokain itd. pa Batemana cesto znaju zamijeniti s njegovim kolegom potpredsjednikom Paulom Allenom (Leto), iako njih dvojica uopce ne slice jedan na drugog. Batemana to vrijedja, ali nakon sto je svom alter egu sjekirom rascopao glavu i sakrio les, ne samo sto ce time razrijesiti sve moguce nedoumice, nego ce otkriti da su sadisticka ubojstva jedan od nacina kako da si razbije zivotnu monotoniju. Bateman nastavlja ubijati, pri cemu su mu najomiljenije mete zene, bilo da je rijec o prostitutkama, praznoglavim fotomodelima ili jos praznoglavijim pripadnicama njujorskog jet-seta. Ono sto je u svemu najzanimljivije jest to da gotovo nitko ne sluti ili se ne trudi otkriti da je ugledni poslovni covjek u stvari homicidalni monstrum. To ukljucuje i privatnog detektiva Donalda Kimballa (Dafoe) i Batemanovu vjernu tajnicu Jean (Dafoe) koja nema pojma o mracnoj strani svog sefa.
Neuspjeh AMERICKOG PSIHA se od ostalih filmskih neuspjeha u posljednje vrijeme razlikuje po tome sto su ocekivanja, s obzirom na pedigre samog filma, bila daleko veca, te je tome bilo razmjerno razocarenje svih onih koji su ocekivali ako ne bas najbolji, ono barem zanimljivi film. Mozda je glavni razlog za to u promjeni kulturne klimu u odnosu na 1991. godinu - dok je tada ideja o yuppieju - serijskom ubojici izgledala revolucionarnom, u danasnjem post-tarantinovskom kulturi kojom dominira crni humor ona izgleda prilicno otrcano, bas kao i sam Ellisov roman kojega moderna kritika drzi precijenjenim i dosadnim. Ali glavni je razlog ipak u tome sto su autori filma pravili previse kompromisa u odnosu na pocetnu ideju. Dok je sam Ellis (ili barem tako tvrde oni kriticari koji su roman rastavljali na proste faktore) roman zamislio kao svojevrsnu alegoriju bezdusnosti i amoralnosti japijevske Amerike 80-tih godina, odnosno kao svojevrsnu nategnutu satiru u kojoj se stavlja jednakost izmedju sadistickih ubojica i beskrupuloznih burzovnih spekulanata, dotle su scenaristica Guinevere Turner (koja se u filmu pojavljuje u ulozi jedne od Batemanovih zrtava) i reziser Mary Harron krenule drugim putem. Podredivsi originalni zaplet svojim feministickim stavovima, od AMERICKOG PSIHA su napravile zensko-sovinisticku alegoriju kakve se ne bi posramila ni autorica VAGININIH MONOLOGA. Po njima, Bateman nije monstrum zato sto ga je takvim ucinila Reaganova Amerika, nego je monstrum samo zato sto je muskarac - on jednostavno iz sebe izvlaci agresivne, destruktivne mizoginisticke nagone koji su svojstvo svakog onog nesretnog ljudskog bica koje ima "Y" kromosom.
To sto je Ellis isao "u kupe", a Turner i Harron "u spade" ne bi bio problem da su ove potonje u svom feministickom zanosu nisu zaboravile da i najeksplicitniji pamfleti zahtijevaju nesto sto se zove dobra karakterizacija likova, odnosno koherentna prica. Iako je dosta paznje poklonjeno scenografiji, kostimima i pratecoj glazbi, ugodjaj Amerike 80-tih se gotovo ne osjeca. Iako se film moze pohvaliti izuzetno jakom glumackom postavom (Witherspoon, Sevigny, Mathis, Leto), veliki broj likova je protracen ili nema nikakvu dramatursku svrhu. Najeklatantniji primjer je Dafoev lik detektiva, kojemu je posvecena velika paznja da bi bez ikakvog objasnjenja nestao na polovici filma. A i sam tumac naslovne uloge Christian Bale tesko da ce imati nekog posebnog razloga da istakne AMERICKI PSIHO kao svijetlu tocku svoje karijere - njegov Bateman ima previse groteskne manire da bi ga itko shvatio ozbiljno, bilo kao poslovnog covjeka ili kao psihopatskog ubojicu. No, od glume u ovom filmu najvise na zivce ide to sto su Turner i Harron podlegle istoj onom sindromu koji je potopio filmove mnogo poznatijih i talentiranijih filmskih velikana. Zavrsnica filma predstavlja nesto najgore sto se moze zamisliti - istovremeno je maksimalno predvidljiva i klisejizirana, a istovremeno nam nista ne odgovara na nikakva pitanja i umjesto toga nas davi nekakvim pseudointelektualnim monolozima glavnog junaka. Skepticniji i iskusniji gledatelji ce takvu konfuziju na kraju prije objasniti konfuzijom u koncepciji autorica nego nekakvim izazovom filozofskim spekulacijama sklonoj publici. Iako se mora se priznati da film ima par svijetlih, gotvo tarantinovskih, trenutaka (kao u scenama u kojima Bateman daje detaljno objasnjenje svoje opcinjenosti pop-ikonama 80-tih kao sto su "Huey Lewis & The News", Phil Collins i Whitney Houston), oni prekratko traju da bi popravili opci dojam. Na kraju AMERICKOG PSIHA ostaje gorak okus pri pomisli sto bi od ovog materijala ucinili Verhoeven i Tarantino.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos