CRAZY IN ALABAMA
U danasnjem Hollywoodu, gdje pod teretom slave i medijskog licemjerja pucaju cak i tradicionalno postojane lezbijske veze, ipak se ponekad zna dogoditi da se dvoje supruznika iskreno vole. Barem se takav dojam moze steci u slucaju spanjolskog glumca Antonija Banderasa i njegove americke kolegice Melanie Griffith. Cetiri godine nakon sto su se upoznali na snimanju slabasne komedijice TWO MUCH i zapoceli vezu zbog koje ce se Banderas razvesti od dugogodisnje supruge, Banderas i Griffithova su svoju ljubavnu vezu, koja je okrunjena brakom i djetetom, prenijeli i na profesionalni plan. Tako je Banderas odlucio za svoj rezijski debi odabrati upravo projekt u kojem njegova voljena Melanie glumi naslovnu ulogu.
Radnja filma se dogadja godine 1965. u ruralnoj Alabami gdje djecaku Peejoeu (Black) njegova simpaticna, ali sasava tetka Lucille (Griffith) saopci kako je svom suprugu-nasilniku odsjekla glavu te kako odlazi u Hollywood ispuniti svoje snove i postati glumica. Peejoev ujak i staratelj Dove (Morse) ne samo sto se mora brinuti o hrpi Lucilline djece nego i o tome da Lucille ne zavrsi u rukama lokalnog zaguljenog serifa Johna Dodgetta (Meat Loaf). Dok Lucille hita u Hollywood gdje je ceka blistava karijera na televiziji, dotle ce se u njenom rodnom kraju stanje komplicirati s pocecima borbe za crnacka prava. Kada Dodgett ubije crnog djecaka koji je demonstrirao ispred segregiranog bazena, Peejoe je jedini svjedok tog zlocina i mora birati hoce li istjerati pravdu ili riskirati vjesala za svoju voljenu tetu.
Banderas je u intervjuima rekao kako ga je ovom projektu bilo privuklo to sto bizarna radnja i likovi imaju mnogo zajednickih elemenata s opusom Pedra Almodovara, spanjolskog rezisera kojemu duguje svoju svjetsku slavu. No, iako se vidi da je Banderas radeci s tako uglednim reziserima naucio par trikova i njegov rad u LUDIMA U ALABAMI zasluzuje prolaznu ocjenu, sudbina filma je bila zapecacena jos na stranicama scenarija. Naime, ono sto je trebala biti luckasta prica o sukobu stvarnosti, snova i show-businessa, odnosno o sudaru malomiscanske zabokrecine i holivudskog sjaja, upropasteno je kretenskom idejom da se na to bez nekog posebnog razloga nakalemi mrtvacki ozbiljna prica o borbi crnaca za gradjanska prava. Scenarist Childress nije se mogao odluciti na sto da stavi naglasak, pa je tako leprsavost Lucilline price potopljena propovjednickom ozbiljnoscu politicki korektne drame (koja je izuzetno slabasna i opskrbljena svim mogucim klisejima). Banderas, pak, sa svoje strane nikako ne moze izmedju ta dva zapleta uspostaviti suvislu vezu, pa imamo dojam da gledamo dva filma utrpana u cjelovecernji format. Kada na kraju pokusa zakljuciti film, rezultat je ultraklisejizirana i bljutava "stapateka", u kojoj Rod Steiger nakon URAGANA jos jednom pokazuje svoju sklonost da na sudu spasava crnce, zene i slicne potlacene manjine. Dojam ponesto popravlja solidna gluma, ukljucujuci autoru ovih redova ne bas previse dragu Melanie Griffith, pri cemu su se najvise istakli epizodisti poput uvijek pouzdanog Davida Morsea. No, sve u svemu, LUDI U ALABAMI je film koji ce za bracni par Banderas-Griffith mozda znaciti mnogo, ali za gledatelje nista vise od gomile tragicno propustenih prilika i dva sata koja se moglo provesti negdje drugdje.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos