THREE KINGS
U prvom desetljecu nakon zavrsetka hladnog rata, svjetskim zbivanjima su dominirale SAD kao jedina preostala supersila. Vojna, politicka, a konacno i ekonomska dominacija SAD nad ostatkom svijeta jest nesto sto se ne samo uzima zdravo za gotovo, nego se istom tom ostatku svijeta prilicno agresivno pokusava prodati kao najbolja od svih mogucih alternativa. Tome je svoj neizmjerni doprinos dao i Hollywood, nastojeci uvjeriti milijunske mase na ostalim kontinentima kako ce zavladati raj na Zemlji ako se podvrgnu volji nacije cija je politika uvijek bila vodjena nicim drugim nego plemenitim principima sirenja demokracije, slobodnog trzista, samoodredenja malih naroda i ljudskih prava opcenito. Ako je kojim slucajem sprovodenje te politike prouzrocilo da stotine tisuca, pa i milijuni neduznih ljudi padnu kao zrtve kasetnih bombi, napalma ili radioaktivnih granata, to je ipak premala cijena za utopiju koja nas ceka u globalizaciji i pax americani. Suoceni sa stotinama holivudskih filmova koji su prema vanjskoj politici svoje zemlje imali isti odnos kao Leni Rifenstafl prema Hitleru, jednostavno moramo primjetiti film koji gotovo hereticki pobija gore navedene istine. To je prosle godine uspjelo filmu TRI KRALJA, akcijskoj komediji koja predstavlja prvi viskobudzetni film rezisera Davida O. Russela, do sada poznatog po bizarnim i kontroverznim temamam s kojima se bavio u svojim nezavisnim filmovima.
Radnja filma zapocinje odmah po zavrsetku zaljevskog rata 1991. godine. Kao i vecina americkih vojnika koji su sudjelovali u "oslobodjanju Kuvajta", pripadnici rezervne pozadinske jedinice Troy Barlow (Wahlberg), Conrad Vig (Jonze) i Chief Elgin (Cube) se nemaju pohvaliti bog-zna-kakvim vojnickim pricama. Iracane prvi put vide tek u ogromnim kolonama zarobljenika, koje su duzni pregledavati i "sortirati". Kod jednog od njih, pak, pronalaze dobro cuvanu i, po svemu sudeci, dragocjenu kartu s ucrtanim bunkerima. Taj podatak zaintrigira Archieja Gatesa (Clooney), kapetana Zelenih beretki, koji pretpostavlja da se u bunkerima nalaze zlatne poluge koje je Sadam Husein uspio opljackati tokom okupacije Kuvajta. Gates predlozi trojici vojnika da postojanje karte zataje svojim pretpostavljenima, odnosno da mu se pridruze u ekspediciji s ciljem da zlato pokupe i zadrze za sebe. Trojka pristaje i krece na pohod duboko u teritorij pod nadzorom Sadama Huseina, koristeci se nejasnim odredbama sporazuma o primirju kao i trenutnoj konfuziji koja vlada u irackim redovima. Naime, siitsko stanovnistvo na jugu Iraka je poslusalo poziv predsjednika Busha i diglo se na ustanak protiv Sadama, pa iracka vojska trenutno ne samo da ima preca posla od bakcanja sa sacicom americkih pustolova, nego im je spremna cak i pomoci u njihovom naumu. No, Gates, koji dobro zna da americka vlada nece mrdnuti malim prstom da pomogne napacenim irackim buntovnicima, u jednom trenutku donosi sudbonosnu odluku.
Vecina americkih kriticara je ovaj film docekala kao nista drugo do svojevrsnu cinicnu, crnohumornu i za 90-te adaptiranu verziju KELLYJEVIH HEROJA, pomalo luckastog Eastwoodovog filma iz 1970. godine, u kojoj je kaos rata prikazan kao idealna prilika za ljude neopterecene konvencijama i koji su ga spremni iskoristiti za bogatstvo, slavu i dobru zabavu. Drugi su ga, pak, shvatili kao jos jednu holivudsku "politicki korektnu" moralku u kojoj clintonovski Hollywood lije krokodilske suze nad "napacenim Iracanima" koje je ogavni republikanac Bush tako podlo ostavio na cjedilu. Prava je istina u tome da reziser Russell, koji je napisao scenarij za film, vjesto balansira izmedju ironije i brutalne angaziranosti. Ono sto njegov film razlikuje od holivudskih sovinistickih i "politicki korektnih" splacina na istu temu jest to sto je izbjegnuta ne samo crno-bijela karakterizacija, nego i gomila stereotipova vezanih za zaljevski rat. Tako americki vojnici nisu prikazani kao heroji, nego kao gomila luzera iz radnicke klase kojima nije jasno zasto su proveli cetiri mjeseca na placenom odmoru u pustinji i koji se ne mogu zacuditi zasto je rat za njih zavrsio bez ispaljenog metka; uz americke vojnike dio posla su obavili i njihove francuske kolege, u koje kapetan Gates, kao iskusan profesionalac, ima vise povjerenja nego u vlastitu birokraciju. Likovi Iracana su viseslojni i izlaze iz stereotipa - bilo da je rijec o pobunjenicima ili Sadamovim lojalistima, oni su upoznati s americkim nacinom zivota i opsjednuti s artefaktima njihove potrosacke kulture, a za njihova stradanja se uvijek ima razumijevanja. Cak i mediji, koji su u holivudskim filmovima prikazani kao americka savjest, svedeni su na industriju, ciji predstavnici, poput klona Christianne Amanpour koju tumaci Nora Dunn, vise racuna vode o rejtingu nego o samoj vaznosti onoga o cemu izvjestavaju. Konacno, sam zaljevski rat je eksplicitno (i u prilicno mucnoj sceni) okarakteriziran kao nista drugo nego zastita americkih korporativnih interesa. Ali Russell ne staje samo na ukazivanju problema, nego i sugerira odredjena rjesenja, pri cemu se takodjer izbjegava crno-bijela retorika i preferira kompromis nad otvorenim sukobom.
Neobicnost sadrzaja Russell takodjer prati i neobicnoscu forme. Njegov film ima vise nego upecatljiv vizualni identitet, pri cemu se koriste razlicite tehnike snimanja i postupci razvijanja pri cemu je cilj da se dobije "izoblicena" slika iracke pustinje, sasvim u skladu s "izoblicenim" moralnim karakterom junaka i samog rata opcenito. Russell pokazuje i dosta dara za inovaciju - nije samo rijec o sitnim detaljima koji takodjer sluze kao komentar mnogih dogadjaja u filmu (Iracani na opljackanim televizorima iz Kuvajta gledaju TV-snimke prebijanja Rodneya Kinga u Los Angelesu) ili prilicno domisljatim scenama borbi. Najbolji primjer jest svakako dosada nezabiljezen kadar koji pokazuje sto se dogadja unutar ljudskog tijela kada ga pogodi metak. No, sva je ta vizualna snaga kao i bogatstvo detalja u odredjenom nesrazmjeru s glumackim izvedbama. Dok Clooney, Wahlberg i Cube vise koriste svoju unaprijed izgradjenu karizmu kako bi prilicno rutinski odigrali svoje likove, jedino reziser video-spotova Spike Jonze (ciji bi se film BITI JOHN MALKOVICH uskoro trebao pojaviti u kinima) odskace u pomalo stereotipnoj ulozi seljacine koja se stjecajem okolnosti nasla u uniformi. To, kao i pomalo isforsirana zavrsnica, koja svojom sentimentalnoscu i konvencionalnoscu odskace od oporog, cinicnog karaktera filma, mozda je jedini razlog zbog cega TRI KRALJA nece biti upamcen kao remek-djelo. No, u svakom slucaju, ovo brutalno, neobicno i iskreno tretiranje prave prirode rata, prema kojemu se svi Spielbergovi RYANI mogu sakriti u misju rupu, zasluzuje da bude upamceno kao jedno od najzanimljivijih filmskih ostvarenja svoga doba.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos