SLEEPY HOLLOW
Za danasnji bezidejni Hollywood se cesto govori da mu filmovi predstavljaju trijumf forme nad sadrzajem. No, to samo po sebi ne znaci da filmovi a priori moraju biti losi - talentirani filmas ce nedostatak suvislog sadrzaja itekako znati nadoknaditi audiovizualnim atrakcijama koje same po sebi predstavljaju umjetnicko djelo. Medju takvim holivudskim stilistima najvise se istice Tim Burton, kojega mnogi drze jednim od rijetkih pravih filmskih umjetnika. Burton je, ponikavsi iz miljea likovnih umjetnika i ispekavsi zanat na lutkarskom i animiranom filmu, bljesnuo 1989. godine darkerskom vizijom BATMANA koja je (uz godinu dana prije snimljenu crnu komediju BUBIMIR) definirala njegov vrlo osobni filmski stil koji se svodi na kombinaciju groteske, darkerstine, djecje naivnosti, gotskog horora, romantike i crnog humora. Burton je tom stilu ostao vjeran u svim svojim filmovima, bilo da je rijec o ekranizacijama popularnih stripova (BATMAN), igracih karata (MARS NAPADA) ili biografija stvarnih licnosti (ED WOOD). Za svoj posljednji projekt je odabrao adaptaciju knjizevnog djela koje mozda najbolje odgovara njegovom stilu - pripovjetke THE LEGEND OF SLEEPY HOLLOW Washingtona Irvinga objavljene 1812. godine. Tu poluironicnu pripovijest o pompoznom seoskom uci koji se suprotstavlja legendarnom bezglavom konjaniku mnogi drze ne samo prvim znacajnim djelom americke knjizevnosti, nego i prvi pravim pravcatim americki hororom.
Scenarij Andrewa Kevina Walkera (kojemu je u posljednji trenutak, van spice, pripomogao ugledni britanski dramaticar Tom Stoppard) Irvingov je original izmijenio do neprepoznatljivosti. Radnja zapocinje 1799. godine u New Yorku gdje je mladi i nadobudni policajac Ichabod Crane (Depp) uvjeren u to kako se na pragu 19. stoljeca pravda mora istjerivati samo znanstvenim metodama, sto ne prolazi bas najbolje kod njegovih pretpostavljenih. Za kaznu ga salju u Sleepy Hollow, gradic u unutrasnjosti drzave New York, cije je pretezno farmersko stanovnistvo odnedavno postalo metom opakog ubojice koji svojim zrtvama skida glave. Kada Crane lokalne uglednike zapita za eventualne osumnjicenike, zaprepasten je odgovorom koji krivicu svaljuje na Bezglavog konjanika - opakog hesenskog placenika (Walken), ciji se duh digao iz pakla kako bi povratio glavu odrubljenu od strane gradjana Sleepy Hollowa u doba rata za nezavisnost. Crane takvu pricu tretira kao obicno praznovjerje i zdusno se daje na posao, nastojeci priprostim seljacima jednom za svagda pokazati nadmoc znanstvene metode u hvatanju pocinitelja. No, s vremenom Crane bude suocen s problemima koji se ne mogu rijesiti znanstvenim putem, bilo da je rijec o osjecajima koje razvija prema kceri lokalnog uglednika Katrini Van Tassel (Ricci), bilo nedvosmislenim dokazima da pocinitelj zlocina nije sa ovog svijeta.
SANJIVA DOLINA izazvala je prilicno mijesane reakcije medju kritikom. Neki su se s dosta zara obrusili na scenarij, i to ne toliko zbog preslobodne adaptacije originala, koliko zbog niza logickih rupa i neuvjerljivosti, tako tipicnih za holivudske scenariste mnogo slabije reputacije od jednog Andrewa Kevina Walkera (SEDAM, 8MM). Pri tome mozda najvise upada u oci Craneova smjela tvrdnja kako 1800. godine pocinje novi milenij - jos jedan dokaz kako u Hollywoodu ne znaju ni elementarnu matematiku. No, pravi i mozda najveci problem filma jest zanrovska neodredjenost. U nekim drugim slucajevima ona bi bila prednost, ali ovdje je to mana. Burton je, naime, pokusao film snimiti kao svojevrsnu kombinaciju gotskog horora i crne komedije, ali je pri tome upao u zanrovski bezdan - film je previse infantilan da bi bio uspjesan kao horor, a istovremeno previse krvav i nasilan da bi bio podoban za malu djecu. Humora i ironije, kojim je obilovao Irvingov original, ovdje gotovo i nema; a umjetno stvoreni konflikt izmedju iracionalnog praznovjerja i znanosti nije najsretnije razrijesen (iako je Burtonu dao priliku za neke uistinu dojmljive scene Craneovih flashbackova). No, kao i obicno, nedostatak sadrzaja je vise nego nadoknadjen izvrsnim stilom. Burton, koristeci se glaznom svog stalnog suradnika Dannyja Elfmana, engleskim lokacijama koje odlicno glume post-kolonijalnu Ameriku te vrhunskim dizajnom (pri cemu gotovo svaki kadar izgleda kao da je iskocio iz ilustracija naslikanih u 18. stoljecu), stvara atmosferu koja ce nam dugo ostati u sjecanju cak i ako zaboravimo na radnju i likove iz filma. Glumci su takodjer savrseni, pogotovo zato sto su mnogi od njih (Depp, Jones, Gough) vec bili suradjivali s Burtonom. Medju glumcima, pak, Christina Ricci (BUFFALO 66) nije bas najsretnije rjesenje, a romanticni podzaplet ne funkcionira bas najbolje, zbog nedostatka opipljivog odnosa izmedju njenog lika i onog kojeg tumaci Depp. No, kada se sve zbroji i oduzme, SANJIVOJ DOLINI ipak treba dati vise nego prolaznu ocjenu; rijec je o jeftinom filmu koji ce nas zabaviti svojim raskosnim stilom.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos