THE GREEN MILE
Tom Hanks je ocigledno cvrsto odlucio zaraditi svog treceg "Oscara". Samo tako se moze objasniti cinjenica da je taj glumac posljednjih par godina glumio gotovo iskljucivo u projektima epske duzine i sentimentalno-ljigavog sadrzaja zaodjenutog u ruho moralizatorske pseudoangaziranosti - vrsti kakvoj Akademija voli davati zlatne kipice u serijama. Posljednja dva takva pokusaja - APOLLO 13 i SPASAVANJE VOJNIKA RYANA - nisu bas najbolje prosla u oskarovskoj utrci, pa je Hanks za svoj treci pokusaj odabrao ZELENU MILJU Franka Darabonta, filmasa koji se moze pohvaliti dostignucem koje je ostalo van domasaja mnogo uglednijih holivudskih velicina. Darabont je, naime, rezirao ISKUPLJENJE U SHAWSHANKU, koje ne samo sto predstavlja ekranizaciju Stephena Kinga koja se moze smatrati uspjehom, nego i jedan od najpopularnijih filmova desetljeca. ZELENA MILJA se takodjer temelji na romanu Stephena Kinga, a sa prethodnim Darabontovim filmom ima mnogo toga zajednickog - epsku duzinu, zatvorsko okruzenje, bjelacko-crnacki odnos. Kada se svemu tome doda Hanksovo ime, nije tesko zakljuciti zasto su glasaci Akademije filmu dali pregrst nominacija. No, same "Oscare" ZELENOJ MILJI je preoteo VRTLOG ZIVOTA, iako se nagadjalo da bi Michael Clarke Duncan mogao dobiti nagradu za najbolju sporednu musku ulogu.
Radnja filma zapocinje u starackom domu gdje se ostarjeli Paul Edgecomb (Greer) prisjeca mladih dana, konkretno 1935. godine koju je proveo kao cuvar u Cold Mountainu, kaznionici savezne drzave Lousiane. Edgecomb (Hanks) je sef odjela za osudjenike na smrt prozvanog "Zelena milja" i zajedno sa svojim vjernim pomocnicima Brutusom "Brutalom" Howellom (Morse), Deanom Stantonom (Barry Pepper) i Harryjem Tellwilligerom (De Munn) brine se da osudjenici svoje posljedne dane provedu sto je moguce mirnije i dostojanstvenije. Idilu "Zelene milje" kvari Percy Wetmore (Hutchinson), cuvar koji je posao dobio zahvaljujuci politickim vezama i koji uziva u mucenju i ponizavanju zatvorenika. No, sve se mijenja kada u "Zelenu milju" dolazi novi zatvorenik, orijaski crnac John Coffey (Duncan), osudjen za silovanje i ubojstvo dviju malih bijelih djevojcica. Coffey odmah upada u oci svojom djetinjom naivnoscu i dobrotom koja je sasvim u nesrazmjeru sa zlocinom kojeg je pocinio. Edgecomb, kao i ostali cuvari pocinje sve vise sumnjati u njegovu krivnju i opravdanost kazne, pogotovo kada se ispostavi da je Coffey obdaren iscjeliteljskim mocima.
Neuspjeh ZELENE MILJE na polju "Oscara" je vise nego nadoknadjen komercijalnim rezultatima koji su prilicno dobri za film koji traje vise od tri sata, kao i time da se kriticarski establishment svojski trudio da filmu nadjene sto je moguce vise superlativa. Medju dijelom kritike su se cak pojavile tendencije da se ZELENOJ MILJI uvali nekakva povijesna vaznost - kao film koji ce svojim kritickim stavom prema smrtnoj kazni pomoci da SAD izbrisu tu mjeru iz svojih zakonodavstava. No, sudeci po rezultatima "oscarovske" utrke, holivudskom establishmentu su milije neke druge "politicki korektne" teme, a uistinu je tesko doci do zakljucka da je Kingu i Darabontu bila namjera tjerati gledatelje da po tom pitanju razbijaju glavu. Film, kao i Kingov roman, koji je prilicno vjerno prenesen na ekran, se tim pitanjem ne bavi - umjesto ozbiljne drame (kao, na primjer, Robbinsov ODLAZAK U SMRT) koja smrtnu kaznu ispituje sa razlicitih gledista, ZELENA MILJA celije smrti na americkom Jugu 30-tih godina koristi iskljucivo kao podlogu za ultrakonvencionalnu sentimentalnu bajku. Darabont se vodio komercijalnim interesima i nije mu ni kraj pameti bilo da ugrozava popularnost filma kritikom smrtne kazne, institucije o cijem zadrzavanju medju Amerikancima, dakle publikom filma, postoji za evropske gledista zastrasujuci konzensus.
Lisena bilo kakvih direktnih politickih konotacija, ZELENA MILJA se u svojoj sustini svodi na bajku. I kao u svakoj bajci i slicnim oblicima literature za malu djecu, likovi moraju biti crno-bijeli, cak i po cijenu uvjerljivosti. Tako nam ZELENA MILJA servira americki Jug 30-tih godina koji je nekim cudom lisen rasizma, i zatvorske cuvare koji su, sudeci po nacinu kojim tretiraju opasne i na sve spremne zatvorenike, kvalificirani za posao batlera. Cak i oni koji nisu imali prilike procitati roman mogu satima unaprijed pretpostaviti kako ce se sve zavrsiti. Darabont, svjestan koliko Kingova proza, temeljena na sitnim detaljima, gubi u filmskoj adaptacijama, nastoji biti vjeran koliko god je to moguce i ne izbaciti ni jednu jedinu scenu. S jedne strane, film je zbog toga predug, a s druge strane, neki od tih detalja, poput Edgecombove urinarne infekcije, malo pomazu realistickom ugodjaju filma. No, opci je dojam da montazer nije dobro obavio posao, odnosno da gotovo svaka scena traje duze nego sto bi trebalo (ukljucujuci i scenu nespretno izvedenog pogubljenja, koja izaziva vise gadjenja time sto nikako da prestane, nego po neugodnim detaljima). Razvucenost pogotovo ide na zivce pred kraj film, kada se i posljednji tracak realizma gubi pod teretom sentimentalne ljige dostojne meksickih sapunica.
Ono sto spasava film jesu uloge. Malo je koji film poput ZELENE MILJE bio prepun tako izvrsnih glumaca, bilo da je rijec o zvijezdama poput Hanksa, bilo da je rijec o mocnoj gomilici karakternih glumaca, bilo da je rijec o skromnom i samozatajnom Davidu Morseu, bilo da je rijec o kratkom pojavljivanju Garyja Sinisea. Osobito je efektna uloga Douga Hutchinsona, ljubiteljima DOSJEA X poznatog po ulozi tihog ali opakog gumifleks-ljudozdera Toomsa, a koji ovdje briljira kao nevaljalac cije sitne pakosti evoluiraju do monstruoznih zlocina. Ipak, najveci je posao obavio Michael Clarke Duncan kao div zlatnog srca. U eri politicke korektnosti, kada svaki zatvorski film posjeduje crni lik obdaren svetackim osobinama, tesko je biti originalan, ali Duncanu je to uspjelo zato sto je svojim djetinjastim, gandijevskim pristupom izazvao iskrenu sucut i divljenje medju gledateljima. Duncanova "oskarovska" nominacija je sasvim opravdana, a moze se reci da je komotno mogao zasluziti i kipic u svojim rukama.
ZELENA MILJA je film koji ce svojim sentimentalizmom osvojiti mnoga srca i, poput Darabontovog prethodnog uratka, dospjeti na top-liste najpopularnijih filmova svih vremena. No, kriticniji gledatelji ga vjerojatno nece imati previse problema zaboraviti, iako su Duncan i ostali glumci ucinili nadljudske napore da do toga ne dodje.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos