Godina 1994. ce vjerojatno u povijesti americke kinematografije biti oznacena kao jedna od najvaznijih, jer su se po prvi put nezavisni, niskobudzetni filmovi, odnosno oni koji su takvima izgledali, uspjeli probiti do siroke publike. Najzasluzniji za to je svakako Quentin Tarantino, ciji je instant-uspjeh s PAKLENIM SUNDOM dao nadu i inspiraciju mnogim mladim filmasima da s filmovima sklepanima u ocevoj garazi zapocnu svoj pohod na Hollywood. Ipak, takvoj slici nezavisnog filmasa mnogo bolje odgovara Kevin Smith, mladi filmas i ljubitelj stripova iz New Jerseya, ciji su TRGOVCI te iste 1994. godine, snimljeni za sitne pare, postali predmetom obozavanja male ali fanaticne skupine njegovih sljedbenika. Smith se po popularnosti nikada nije mogao mjeriti s Tarantinom, ali je to njemu na duzi rok islo u prilog; dok je Tarantinova zvijezda s godinama tamnjela, Smithova karijera se neumorno uspinjala. Jedan od razloga je bio u tome sto se Smith, za razliku od Tarantina, nikada nije prodao Hollywoodu, odnosno uvijek je ostao vjeran svojim idejama, cesto dolazeci u sukob s velikim studijima i producentima. Najnoviji primjer za to je njegov film DOGMA, religijska satira kojeg se njegova maticna distributerska kuca "Miramax" (podruznica "Disneya") morala odreci nakon bijesnih demonstracija katolickih fundamentalista u Americi. Smith je nasao alternativnog distributera, a film je, zahvaljujuci, valjda, novim politickim vjetrovima, nasao put i do hrvatskih gledatelja, koji su dugo vremena ostali zakinuti za filmove koji u losem svjetlu pokazuju Katolicku crkvu.
Glavna junakinja filma je Bethany (Fiorentino), cinicna uposlenica klinike za abortuse, kojoj se jedne noci ukazuje Metatron (Rickman), andjeo koji sluzi kao Glas Bozji te joj saopci kako kao daleki potomak Isusa Krista mora krenuti na misiju spasavanja covjecanstva. Naime, kardinal Glick (Carlin) u New Jerseyu je u nastojanju da ucini katolicizam modernim i popularnim ponudio oprost grijeha svima koji posjete crkvu. Tu su vijest culi Loki (Damon) i Bartleby (Affleck), dvojica andjela koje je Bog prognao na Zemlju, te u tome vide priliku da se vrate na nebo. Problem je u tome sto je Bog nepogresiv, pa bi izigravanje njegove volje izazvalo propast svega. Bethany mora zaustaviti dvoje andjela u njihovoj misiji, i pri tome ce joj pomoci sijaset bizarnih likova - Jay (Mewes) i Silent Bob (Smith), dvoje sitnih dilera koji joj se pridruze tek nakon sto im obeca p***e; Rufus (Rock), trinaesti apostol koji je izbacen iz Biblije zato sto je crnac; te Serendipity (Hayek), muza koja zaradjuje za zivot u striptiz-baru. Azrael (Lee), jos jedan pali andjeo, pak ima neke svoje planove, pa je spreman tu veselu druzinu zaustaviti sa svojom hordom demona.
Kevin Smith je scenarij za DOGMU napisao jos davno prije nego sto je snimio svoj slavni prvijenac TRGOVCE, a u samom filmu se vidi kako je njegov autor ocito dugo vremena razmisljao o njegovoj temi i o tome ima jasno izrazeno misljenje. Iako su mnogi katolicki fundamentalisti napali film kao vrijedjanje njihovih vjerskih osjecaja, sam Smith je za sebe tvrdio da je katolik, te da je film manje napad na vjeru kao takvu, koliko na nacin na koji je ona kroz prakticno djelovanje Katolicke crkve u posljednje vrijeme postala udaljena od modernih vjernika. U tome mozda lezi najveci problem ovog filma - Smith temu filma shvaca previse ozbiljno za svoj uobicajeni stil pricanja price, u kojem caruju jeftini stosevi i maksimalno koristenje prostackog rjecnika. Istovremeno, stjece se dojam da je Smith previse nastojao pomiriti svoje katolicke osjecaje s nastojanjem da film ucini "modernim" i prihvatljivim senzibilitetu MTV-generacije. Takvi su pokusaji imaju jednako patetican rezultat poput modernizacijske kampanje koje na pocetku filma pokrece kardinal Glick. Ipak, mozda je najveci grijeh filma u njegovoj neujednacenosti - dok je na pocetku u pitanju razorna satira, u drugom dijelu Smith, nastojeci pokazati kako je ipak dobar katolik, zapocinje propovijedati kroz usta svojih likova cineci film mrtvacki ozbiljnim, odnosno nedovoljno smijesnim. Na kraju Smith cini kardinalni grijeh modernog Hollywooda i nedostatke svog scenarija nastoji pokriti koristenjem specijalnih efekata.
Problematicni sadrzaj filma prati i neujednaceni stil. Smithov originalni scenarij je bio predvidjen za trosatni ep, ali su ga producenti srezali na dva sata i petnaest minuta, i tu se mnogo toga izgubilo. Radnja je tako zbrzana, a pojavljuje se i previse likova, koji nam jednostavno ne ostaju u sjecanju, iako ih tumace vrlo dobri glumci, bilo da je rijec o stalnoj Smithovoj druzini (Affleck, Damon, Lee) bilo etabliranim zvijezdama kao sto su Alan Rickman (glavni negativac iz UMRI MUSKI), Selma Hayek (DESPERADO) i Chris Rock (crni komicar iz SMRTONOSNOG ORUZJA 4). Pogotovo je tragicna situacija s Lindom Fiorentino, koja je 1994. godine slovila kao jedna od najboljih americkih glumica zahvaljujuci izvrsnoj ulozi kobne zavodnice u THE LAST SEDUCTION, a ovdje je vecim dijelom totalno zbunjena i bezlicna. Srecom, tu su Smithov stalni suradnik Jason Mewes da kao brbljavi Jay izaziva salve smijeha. Svi stosevi u filmu, pak, nisu bog-zna-kako smijesni - ne znam sto je bilo Smithu da kao najgoreg monstruma izmisli stvorenje sazdano od fekalija. S druge strane, scena s "Zlatnim teletom", iako kvari ritam i ton filma, sasvim je razumljiva kada u obzir uzmemo probleme koje je Smith imao sa svojim producentima.
DOGMA predstavlja veliko razocaranje, ali, srecom po Smitha, razocaranje i ne bi bilo tako veliko da on nije bio postavio visoke standarde u svojim prethodnim filmovima. Sama po sebi, DOGMA je dovoljno neobican i dovoljno inteligentan da bude bitno razlicit od holivudske zabokrecine. A i ona publika koja nije voljna slusati dva sata vjerske debate ce se ipak zabaviti.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos