THE TALENTED MR. RIPLEY
Sredinom devedesetih "Miramax", hladni pogon svemocnog Disneyevog imperija, stekao je veliki ugled kao "nezavisna" filmska kuca koja se, za razliku od mastodontskih studija, vise oslanja na talent svojih filmasa nego na visoke budzete. Zahvaljujuci tome sto je Tarantina, kao i cijeli niz mladih filmasa sa nezavisne scene, na velika vrata uveo u Hollywood, "Miramax" je dugo vremena bio smatran antitezom modernog, bezidejnog Hollywooda i predvodnikom svojevrsne revolucije. Ali, "Miramax" je vec prvim filmom koji mu je donio pregrst "Oscare" - ENGLESKIM PACIJENTOM Anthonyja Mingelle, pokazao kako izmedju tog studija i ostalih holivudskih dinosaura nema bas neke velike razlike, s obzirom da je ta precijenjena i lako zaboravljiva spektakularna povijesna melodrama ni po budzetu ni po nekim drugim osobinama nije daleko od holivudskog mainstreama. Mingellin film je vec slijedece godine, nakon TITANICA, ispario iz kolektivnog sjecanja, ali je ipak ostavio dovoljan dobar dojam na "Miramaxove" sefove, tako da su tom britanskom reziseru talijanskog podrijetla povjerili da im i ove godine donese "Oscare". No, Mingella tesko moze ocekivati ponavljanje "oskarovskog" trijumfa, ali kvalitet njegovog filma s tim nema previse veze - "Miramaxovi" propagandni resursi su podijeljeni s obzirom da se treba promovirati jos jedan oskarovski kandidat - Hallstroemova KUCNA PRAVILA. Zbog toga ce ovaj Minghellin film vjerojatno na blagajnama proci gore od ENGLESKOG PACIJENTA, iako to ne zasluzuje.
Radnja filma se temelji na romanu Patricie Highsmith, americke knjizevnice koja je od 50-tih godina do danas svojim opusom davala predloske cijelom nizu uglednih filmasa kao sto su Alfred Hitchcock i Wim Wenders. Njen najpoznatiji lik je psihopatski varalica Tom Ripley, koji se pojavljuje u pet njenih romana, a prvi od njih, na kojemu se temelji i ovaj film, napisan je 1955. godine i bio je ekraniziran u Francuskoj 1959. godine s Alainom Delonom u naslovnoj ulozi. U ovom filmu prica zapocinje krajem 50-tih godina gdje mladi, ambiciozni ali siromasni Tom Ripley (Damon) radi kao nadglednik zahoda i dodatno zaradjuje za zivot svirajuci klavir na bogataskim vjencanjima i zabavama. Za jednu takvu prigodu je posudio jaknu s insignijama Princetona, zbog cega ga brodarski magnat Herbert Greenleafe (Rebhorn) zamijeni za bivseg studenta tog elitnog sveucilista. Ripley nista ne cini kako bi ispravio tu pogresku, pogotovo kada sazna zasto se bogatas zanima za princetonske studente - bogatasev sin Dickie (Law), koji je bio diplomirao na Princetonu, je duze vrijeme u Italiji i nema namjeru vratiti se ocu u New York. Ripleyu je ponudjeno 1000 US$ i putni troskovi da, kao navodni fakultetski kolega i poznanik, ode u Italiju i nagovori Dickieja da se vrati. Kada Ripley dodje u Italiju i upozna Dickieja, posve mu je jasno zasto se ovaj ne misli vratiti - kao razmazeno bogatasko deriste, Dickie je posve lisen brige o buducnosti, pa sve slobodno vrijeme provodi po plazama, luksuznim vilama, jahtama, restoranima, hotelima i drugim mjestima gdje se druzi sa svojim jednako bogatim i razmazenim vrsnjacima. Odusevljen s takvim nacinom zivota, Ripley, koji posjeduje talent za krivotvorenje i lazno predstavljanje, vjesto izmanipulira Dickieja i njegovu djevojku Marge Greenwood (Paltrow) kako bi postao clanom njihovog elitnog drustva i lagodno zivio na njihov racun. No, takvoj parazitskoj idili s vremenom dodje kraj, pa se Dickie nastoji rijesiti svog siromasnog prijatelja. No, Ripleyu se ne samo osladio takav zivot, nego je postao i opsjednut Dickiejem i nastoji ga u svemu oponasati. Stjecajem okolnosti, Ripley ce biti prisiljen preuzeti Dickiejev identitet i nece birati sredstva da ocuva svoju krinku.
Mnogi kriticari su NADARENOG GOSPODINA RIPLEYA bili skloni nazvati hickokovskim trilerom, ali to je samo djelomicno tocno. Naime, ovaj film se tesko moze nazvati trilerom, barem ne u uobicajenom smislu rijeci. Sve negdje do polovice NADARENI GOSPODIN RIPLEY bi mogao biti shvacen kao psiholoska drama, pri cemu Minghella mnogo vise paznje posvecuje detaljnom opisu likova i njihove okoline, dok prava trilerska uzbudenja - krvoprolice, potjere, intrige - zapocinju tek kasnije. Takva zanrovska neodredjenost i nije tako losa kao sto bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti - Minghella nas je dobro upoznao s likovima, pa uistinu suosjecamo s njihovom sudbinom na kraju. Pri tome je Minghella imao prilike raditi s uistinu dojmljivom glumackom ekipom. Matt Damon, velika "Miramaxova" zvijezda (DOBRI WILL HUNTING) na prvi pogled ne izgleda kao adekvatan izbor za sarmantnog zlikovca Ripleya, ali zato njegov djecacki osmjeh i skromni, nenametljiv izgled na kraju filma dobijaju zlokobno obiljezje. Jude Law, koji je bio ostavio izvrstan dojam glumeci paraliziranog aristokrata u GATTACI, ovdje je prilicno dojmljiv kao dokoni bogatas cija fizicka pojavnost u obliku Adonisa broncane puti u raskoraku s ispraznim karakterom. Philip Seymour Hoffman, jedan od najboljih americkih karakternih glumaca (KRALJ PORNICA, SRECA), ima odlicnu epizodu kao Dickiejev dekadentni, ali pronicljivi prijatelj. Zene, pak, nemaju bas previse srece s raspodjelom uloga - "Miramaxova" oskarovka Gwyneth Paltrow prisiljena je glumiti prilicno nezahvalnu ulogu Dickiejeve nesretne djevojke koja ce tek pred kraj shvatiti pravu Ripleyevu prirodu, dok njena proslogodisnja suparnica u utrci za "Oscara" Cate Blanchett glumi jos jednu bogatasicu koja srecom nije obdarena njenim kognitivnim sposobnostima. Minghelli i glumcima su, takodjer, poprilicno pomogle egzoticne talijanske lokacije (Rim, Venecija, Juzna Italija), a reziser je film zamislio i kao svojevrstan hommage Italiji 50-tih godina, odnosno njenom glamuroznom izdanju iz holivudskih i Fellinijevih filmova toga doba. Svi oni koji vole detaljno rekonstruiranje povijesnih epoha u holivudskim filmovima ce doci na svoje gledajuci NADARENOG GOSPODINA RIPLEYA.
Na zalost, Minghella je mozda detaljno rekonstruirao 50-te u vizualnom smislu, ali je ucinio pogresku zajednicku mnogim filmasima koji povijest tretiraju kroz vizuru danasnjeg "politicki korektnog" Hollywooda. Mozda u nastojanju da "oskarovske" izglede svog filma poboljsa podilazenjem danas mocnom holivudskom gay lobiju, Minghella je od prilicno implicitnih naznaka Ripleyeve homoseksualnosti napravio glavni motiv filma. Dok je taj motiv u originalnim romanima samo indiskretno naznacen, ako ga je uopce i bilo, odnosno Patricia Highsmith ga tretira kao samo jedan od mnogih aspekata Ripleyeve amoralnosti, Minghella Ripleya eksplicitno definira kao homoseksualca, odnosno njegovu psiholosku patologiju objasnjava kao posljedicu dugotrajnog prigusivanja homoseksualnih nagona, iz cega je proizasla sklonost pretvaranju i krivotvorenju koja ce Ripleya odvesti na put zlocina. Dok je u romanima Patricie Highsmith Ripley bio nista drugo nego totalno amoralni tip, koji je u kaosu poratne Evrope i kolapsu starih vrijednosti pronasao opravdanje za svoju sebicnost i amoralnost umjesto da ga progoni savjest, Minghella uspjesnu homoseksualnu vezu stavlja na Ripleyev pijedestal vrijednosti. Iako je Ripley antijunak, Minghella ga tretira kao heroja koji ima potpuno pravo da, i zlocinom ako je to potrebno, nadje svoje mjesto pod suncem naustrb ispraznih heteroseksualnih, dakle, inferiornih bogatasa. Ripley kao homoseksualac u suvremenom holivudskom filmu nikako ne moze biti totalno amoralna stoka, pa ga Minghella opskrbljuje savjescu, pa mu cak i na kraju odvaljuje svojevrsnu kaznu tako sto ga lisi onoga za cime je najvise zudio. Ovakvo uvaljivanje holivudske gay ideologije u zanrovski materijal nije bas najspretnije izvedeno, i mnogo smeta kako uvjerljivosti, tako i tempu filma.
No, bez obzira na ozbiljne nedostatke, NADARENI GOSPODIN RIPLEY valja ipak preporuciti kao zanatski ispeglanu holivudsku slikovnicu.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos