ARLINGTON ROAD
Proslogodisnji uspjeh Scottovog DRZAVNOG NEPRIJATELJA je neke kriticare naveo da procijene kako je nostalgija prema 70-tima donijela i renesansu u tom desetljecu popularnog filmskog zanra politicke paranoje. No, trend nije od jucer, s obzirom da je Chris Carter politicku paranoju itekako koristio u svojoj kultnoj seriji DOSJEI X, pa se moze reci kako su ti motivi u americkoj kinematografiji, kao i 70-tih, motivirani zabrinutoscu zbog nekih dotada nepoznatih, odnosno uglavnom presucivanih pojava u americkom drustvu. Dok je prije dva i pol desetljeca americka publika, poucena gorkim iskustvima Vijetnama i Watergatea, stekla nepovjerenje prema vlastitoj vladi, danas se mora suociti s nekim drugim, jednako sokantnim istinama. Tako, dok SAD danas uzivaju plodove nevidjenog prosperiteta, istovremeno raste broj njenih gradjana koji su spremni dici oruzje protiv vlastite drzave. I zajedno s time raste broj teroristickih napada, od kojih su neki, kao dizanje u zrak federalne zgrade u Oklahoma Cityju, zauvijek promijenili americku percepciju o terorizmu kao prijetnji koja dolazi od stranih ljevicara i islamskih fundamentalista. I ta nova percepcija je ono sto najvise uzasava Amerikance - da prijetnja vise ne dolazi od smrdljivih, bradatih, crnoputih Azijata sa stranim naglaskom, nego od pristojnih, tihih, nenametljivih sugradjana, koji se gotovo po nicemu ne razlikuju od WASP-ovskog prosjeka. Taj je fenomen nastojao istraziti GRADJANI OPASNIH NAMJERA, izuzetno hvaljeni novi triler mladog americkog rezisera Marka Pellingtona. Isti je film, inace, trebao biti snimljen mnogo ranije, ali ga je studio drzao na "ledu" smatrajuci njegovu temu suvise uznemirujucom za americku publiku, isprepadanu medijskom histerijom oko pokolja po srednjim skolama.
Glavni je junak filma Michael Faraday (Bridges), sveucilisni profesor povijesti, koji zivi u mirnom i tihom washingtonskom predgradju. Jednog dana, vozeci se ulicom, ugleda tesko ozlijedjenog djecaka Bradyja Langa (Gamble) i hitno ga odvede u bolnicu. Tamo se ispostavi da su djecakovi roditelji - gradjevinski inzenjer Oliver Lang (Robbins) i njegova supruga Cheryl (Cusack) - u stvari njegovi najblizi susjedi. Faraday ce zbog te usluge postati cest i rado vidjen gost u njihovoj kuci, a oporavljeni Brady postati najboljim prijateljem Faradayevom sinu Grantu (Clark). No, idilicnu sliku o besprijekornim susjedima kvare neki uznemirujuci detalji - poput toga da im posta dolazi pod drugim imenom, ili toga da nastoje lazno predstaviti neke gradjevinske planove. Faraday je posebno uznemiren zbog toga sto je nakon pogibije supruge, agentice FBI, u antiteroristickoj akciji, poceo strucno istrazivati terorizam. Kako vrijeme prolazi, tako se indicije gomilaju i Faraday je uvjeren kako je njegov susjed i prijatelj u stvari opasni terorist koji namjerava dici u zrak neku od vladinih zgrada u Washingtonu. No, kada te svoje sumnje iznese agentu FBI i bivsem zeninom kolegi Whitu Carveru (Gossett), odnosno vlastitoj djevojci Brooke Wolfe (Davis), oboje smatraju da ga je opsesija terorizmom odvela na onu stranu razuma.
Ovaj je film temeljen na prilicno inteligentnom scenariju Ehrena Krugera, koji iznosi prilicno intrigantnu tezu kako Americi najveca opasnost dolazi ne izvana, niti iz margina drustva, nego iz srednje klase, odnosno njenih pripadnika koji svojim izgledom i imageom nicim ne odskacu od svojih ultrakonformistickih susjeda. Kruger takodjer vjesto stvara napetost, drzeci i glavnog junaka i gledatelje u neizvjesnosti - jesu li njegovi susjedi uistinu opasni teroristi ili je u pitanju samo cista paranoja. Kruger smatra kako je uvijek bolje biti na oprezu, tvrdeci kroz rijeci glavnog junaka kako vlast i establishment za sve teroristicke akcije uvijek vole svaljivati odgovornost na jednog, po mogucnosti poremecenog covjeka, jer ce javnost uvijek mirnije spavati znajuci da ne postoje nikakve zavjere niti siroko rasprostranjene teroristicke organizacije, odnosno da naizgled besprijekorni i idealni susjedi mogu biti spremni za hladnokrvno umorstvo stotine nevinih ljudi, ukljucujuci zene i djecu. Osjecaj nelagode i paranoje koji izvire iz scenarija je vizualno podvukao reziser Mark Pellington (dobitnik MTV nagrade za JEREMY, spot grupe "Pearl Jam"), vjesto koristeci svoja videospotovska iskustva. Rezultat je vrlo dobar, cak mozda i izvrstan, uznemirujuci, ali i inteligentni triler, koji se, na zalost, pocinje raspadati u posljednjih tridesetak minuta. Tada Pellington kao po direktivi mijenja kurs filma, i od intrigantnog psiholoskog trilera pravi standardnu akcijadu s obaveznim pucnjavama, jurnjavama, eksplozijama i prilicno predvidljivim obratima. Dojam bi malo trebala popraviti nekonvencionalna i uznemirujuca zavrsnica, dosta nalik na klasicne UBOJICE I SVJEDOKE Alana Pakule iz 1974. godine. Na zalost, i ta zavrsnica, kao u slucaju precijenjenog crnog trilera SEDAM, izgleda sve glupljom i neuvjerljivijom sto dulje o njoj razmisljamo, otkrivajuci logicke rupe u navodno savrsenom planu oko kojeg se vrtio cijeli film. Sto se glumaca tice, oni su svoje relativno dobro odradili - Tim Robbins (IGRAC) i komicarka Joan Cusack (MOJE PLAVO NEBO) su izuzetno efektni kao bracni par cija savrsenost poprima jezive konotacije. Jeff Bridges je, s druge strane, malo previse hiperventilirao u ovom filmu, dok je inace talentiranoj Hope Davis, heroini filma SLIJEDECA POSTAJA ZEMLJA CUDESA, ova prilicno nezahvalna i u sustini nepotrebna uloga junakove djevojke, vjerojatno nije trebala.
Na kraju, kada se sve zbroji i oduzme, GRADJANIMA OPASNIH NAMJERA valja dati palac gore zbog nekonvencionalnog stila i za Hollywood rijetke drustvene angaziranosti, dok, s druge strane, ipak valja priznati kako se u tome nije islo do kraja, odnosno da je film jedan od onih zalosnih primjera kada je jasno da se sve moglo uraditi mnogo bolje.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos