[ Recenzije ] [ Pretraživanje ]         Filmske stranice         [ http://film.purger.com ]

ZLATNI BARSUN

VELVET GOLDMINE

Kada filmski kriticari danas koriste izraz "tresla se brda, rodio se mis", nisu iskljucivo inspirirani ultrakomercijalnim holivudskim uzdanicama kod kojih je propagandna kampanja cesto zanimljivija od samog gotovog proizvoda. I svijet "umjetnickog", "nezavisnog" filma takodjer ima svoje FANTOMSKE PRIJETNJE i GODZILLE. Jedan od takvih primjera je i ZLATNI BARSUN, britanski film americkog rezisera Todda Haynesa, koji je svojevremeno docekan s velikim ocekivanjima na kanskom festivalu. Jedan od razloga bio je i egzotican soundtrack koji se u to vrijeme vrtio na MTV-ju. No, kriticare je filmu privukao njegov scenarist i reziser Todd Haynes, koji je reputaciju bio stekao neobicnim filmovima, poput lutkarske biografije pop-zvijezde Karen Carpenter, ili tretiranjem egzoticnih tema kao sto su zatvorski homoseksualizam ili "New Age" fanatizam. U slucaju ZLATNOG BARSUNA tema - glam rock supkultura pocetka 70-tih - bila je nesto privlacnija sirokim masama, s obzirom na danas dominatnu nostalgiju prema sedamdesetima. Ali, kanski kriticari su bili prilicno podijeljeni, i ZLATNI BARSUN nije dozivio onakav trijumf kakvome su se nadali njegovi producenti.

Radnja filma zapocinje godine 1974. kada je glam rock dominantna glazbena supkultura u svijetu. Predvodnik pokreta i njegov najpopularniji pripadnik je Brian Slade (Rhys-Meyers), androgini rock- idol koji milijunima mladih sluzi ne samo kao uzor po pitanjima mode, nego i po pitanju sklonosti vlastitom spolu. Na samom vrhuncu popularnosti pada kao zrtvom atentata, da bi ta ista popularnost naglo splasnula kada se ispostavi da je u pitanju bio propagandni trik. Deset godina kasnije, u neokonzervativnoj i gotovo totalitarnoj Reaganovoj Americi, novinaru Arthuru Stuartu (Bale) povjereno da napise clanak povodom obljetnice tog dogadjaja. Stuartu taj zadatak ne pada tesko, jer je svojevremeno bio ne samo veliki Sladeov fan, nego ga je Sladeov image potaknuo da otkrije vlastitu homoseksualnost. No, sada je Slade potpuno nestao iz javnog zivota, te Stuart pokusava dogadjaje rekonstruirati pomocu Sladeovih nekadasnjih prijatelja i poznanika, ukljucujuci bivsu suprugu Mandy (Collette). Kroz njihova kazivanja u flashbackovima pratimo Sladeovu uspjesnu karijeru i njegov sudbonosni susret s americkim rock-pjevacem Curtom Wildom (MacGregor), s kojim ce suradjivati na pozornici, ali i u krevetu.

Todd Haynes je svakako veoma talentirani reziser, jer je ZLATNI BARSUN prepun scena koje pokazuju neobicnu domisljatost i originalnost vizualnog iskaza. To je za ovakvu vrstu filma bilo neophodno, jer bi konvencionalne filmske tehnike tesko mogle obraditi jedno od najludjih razdoblja u povijesti popularne kulture, koje je, kao nijedno prije i nijedno poslije, sadrzavalo najegzoticnije kostime, scenografiju i sve to kombinirano s freneticnom kombinacijom seksa, droge i rock'n'rolla. Haynes je imao srecu da s njim suradjuju neki od slavnih imena iz tog vremena, iako je David Bowie, glavna inspiracija za lik Briana Sladea, izostao iz projekta. Tako film sadrzava sve najvaznije glazbene brojeve glam-rocka, a autenticnosti su potpomogli i sami Rhys-Meyers i MacGregor koji, uz glumacki, pokazuju i pjevacki talent.

Na zalost, Haynes ima itekakve probleme kada sve te lijepe, egzoticne slicice treba sastaviti u neku suvislu cjelinu. Haynes takodjer daje pogresan odgovor na ono staro dobro pitanje "sto je pjesnik htio reci". Haynesa, kao deklariranog homoseksualca, manje zanima glam rock kao takav, koliko pocetak 70-tih kao arkadijsko zlatno doba za istospolno orijentirane individue - tada je "biseksualnost" bila chic medju sirokim hetero-masama, sto je bitno povecalo ponudu "mesa". Haynes to zlatno doba konfrontira orwellovski nadrealistickom vizijom reaganovskih osamdesetih, kojima dominira sivilo, totalitarizam i uniformnost u pop- kulturi (koje simbolizira "obiteljski" pop-idol Tommy Stone). Reagan (kojeg je Haynes ovdje tko zna iz kojih razloga preimenovao u Reynoldsa) je, naravno, za gay intelektualce postao gori monstrum od Hitlera i Staljina samo zahvaljujuci prozaicnoj cinjenici da je epidemija AIDS-a koincidirala s njegovim dolaskom na vlast. Naravno, Haynes ipak ne ide tako daleko s teorijama zavjere, i propast glam rocka pripisuje tome sto se pokret koji je trazio negaciju svih identiteta, jednostavno potrosio stvorivsi vlastiti identitet. Pravi razlog propasti glam rocka - cinjenicu da je omladina u inflaciji i nezaposlenoscu mucenim sedamdesetima tesko mogla pratiti financijski zahtjevni zivotni stil primjereniji dekadentnim bogatunima - Haynes presucuje, isto kao sto nema ni rijeci o punku kao reakciji na glam rock iz redova heterorseksualno orijentirane radnicke klase.

Idejnu konfuziju filma (koju, izmedju ostalog, simbolizira i simpaticni, ali potpuno nepotrebni uvod s NLO-om i mladim Oscarom Wildeom) upotpunjuje i Haynesova konfuzija u povezivanju razlicitih scena. Pokusaj da se proslost i sadasnjost spoje pomocu iskaza svjedoka i flashbackova previse podsjeca na GRADJANINA KANEA - Haynes gotovo da kopira neke scene, ali tesko da u tome ima uspjeha. To bi sve, koliko-toliko, bilo podnosljivo da Haynes pred kraj jednostavno nema srca napustiti svoje gay i glam rock idole, pa ZLATNI BARSUN zavrsava nakon sto nas je izmaltretirao s barem pola sata skroz nepotrebnih scena. Glumci su manje-vise O.K., od cega treba najvise istaknuti Ewana MacGregora kao svojevrsnu kombinaciju Iggy Popa i Kurta Cobaina, a i Toni Collette je dobra kao Amerikanka koja pokusava postati pomodnom Engleskinjom. Jonathan Rhys-Meyers kao glavni junak je ipak izgubljen pod tonama sminke, a Christian Bale je ocajno bljedunjav. Ukratko, ZLATNI BARSUN je film koji ce se svidjeti samo najfanaticnijim poklonicima glam rocka i nostalgicarima 70-tih, dok ce svi ostali zaliti sto se ovog materijala nije dohvatio netko poput Kena Russella.

  • ocjena: podnosljiv (+)

    (c)2000 Dragan Antulov


    NAPOMENA: Ovaj dokument namijenjen je isključivo za osobnu upotrebu.
    Za svako drugo korištenje i re-distribuciju u elektronskom, pisanom ili bilo kojem druogm obliku,
    uključujući i WWW-stranice, potrebna je izričita PISANA dozvola autora.

    Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos