UBOJICA DEVEDESETIH

BONE DADDY

• uloge: Rutger Hauer, Barbara Williams, Blu Mankuma, R.H. Thomson, Robin Gammell, Joseph Kell
• scenografija: Jeff Ginn
• kostimografija: Margaret Mohr
• fotografija: Christopher Nowak
• montaza: Dean Balser
• glazba: Christophe Beck
• scenarij: Thomas E. Szollosi
• rezija: Mario Azzopardi
• proizvodnja: Kushner-Locke Entertainment, SAD/Kanada, 1998.
• distribucija: Blitz
• trajanje: 90`

William H. Palmer (Hauer) je stekao poprilicno iskustvo godinama radeci u cikaskom uredu za forenzicku patologiju, a potom postavsi i sefom te institucije. Njegov najpoznatiji slucaj - "Bone Daddy", nikada uhvaceni serijski ubojica, koji je rodbini slao kosti svojih zrtava - inspirirao ga je da nakon umirovljenja zapocne knjizevnu karijeru i napise roman koji je postao instant-bestseler. U romanu je ubojica uhvacen, ali u stvarnom zivotu nije, i, izgleda da nije previse odusevljen svojim knjizevnim tretmanom. Svoje nezadovoljstvo izrazava tako sto kidnapira Palmerovog knjizevnog agenta i jos zivom nesretniku pocne vaditi kosti i tijela i slati ih Palmeru. Bivsi patolog se, u nastojanju da spasi svog agenta, pridruzuje policajki Sharon (Williams). Njihov posao otkrivanja ubojice je otezan time sto je doticni izgleda previse dobro upoznat s tehnikama forenzicke patologije.

Iako na prvi pogled izgleda kao jeftina B-kopija kultnog filma KAD JAGANJCI UTIHNU, ovaj film predstavlja iznenadjujuce dobar primjerak iz hiperprodukcije danas popularnog podzanra trilera o serijskim ubojicama. Prije svega, mracna atmosfera savrseno korespondira s hladnim, sivim lokacijama zimskog Chicaga, a i glumci su prilicno solidno obavili svoj posao. To je osobito slucaj s Rutgerom Hauerom, jednim od kraljeva B-akcijada, koji po prvi put, i to prilicno uvjerljivo, glumi djeda, te se u nastojanju da uhvati ubojicu mora vise koristiti mozgom nego misicima. Njegova partnerica Barbara Williams takodjer pomalo odskace od stereotipa koje o zenama u policiji uporno servira suvremeni Hollywood. Sam ubojica (kojeg, naravno, ne vidimo do posljednjeg trenutka) ima prilicno originalan i jezovit nacin ubijanja, a reziser nas ne postedjuje krvoliptanja i uznemirujucih scena. Iako se scenarij uglavnom drzi formule koje ovakve filmove cesto svode na agatakristijevski "whodunnit", rasplet je pomalo neocekivan i nekonvencionalan. U svakom slucaju, hiperproduktivni Rutger Hauer je ovdje uspio ubosti dobru ulogu, a i to je dovoljan razlog da provedete sat i pol vremena ispred ekrana.