TRUE CRIME
Kada netko u cetiri desetljeca karijere u Hollywoodu snimi cetrdesetak filmova gdje je glumio glavnu ulogu, rijec je o ikoni. Kada se tome doda dvadesetak filmova gdje je stajao iza kamere, rijec je o najozbiljnijem kandidatu za panteon. Clinta Eastwoodu je takva reputacija, potvrdjena "Oscarom" za precijenjeni revizionisticki vestern NEPOMIRLJIVI, dobro sluzila da bude mazen i pazen od kritike koja bi mu vrlo cesto gledala kroz prste. To se dogodilo i s njegovim posljednjim filmom ISTINIT ZLOCIN, gdje je, za razliku od njegovog prethodnog filma, stajao i iza i ispred kamere.
Glavni junak filma je Steve "Ev" Everett (Eastwood), ostarjeli novinar "Oakland Tribunea" kojemu je karijera na zalazu, a ni brak sa suprugom Barbarom (Venora) ne stoji bas najbolje, zato sto je strastveni pusac, tek izlijeceni alkoholicar, neodgovorni otac, ali mu je od svih mana najgora ta sto ganja svaku suknju u blizini, bez obzira na to sto bi mu neke od meta, poput kolegice Michelle Ziegler (MacCormack) mogle biti unukama. Kada ova potonja pogine u automobilskoj nesreci, Everettu urednik Bob Findley (Leary) uvali njen novinarski zadatak, pokusavajuci ignorirati cinjenicu da je Steve imao vezu s njegovom suprugom Patriciom (Robbins). Everett tako mora napisati clanak o posljednjim satima zivota Steve Beechuma (Washington), crnca koji je prije sest godina osudjen na smrt zbog ubojstva trudne bjelkinje, ali to uporno porice kao preporodjeni krscanin i obiteljski covjek. Stevea ce njegov novinarski instinkt uvjeriti da je Beechum nevin. I dok je preostalo samo nekoliko sati do pogubljenja, Everett groznicavo trazi dokaze koji bi dokazali Beechumovu nevinost.
Ono sto mozda najvise bode oci u ISTINITOM ZLOCINU jest neosporni Eastwoodov talent rezisera i glumca, koji je, na zalost, pao kao zrtva nezahvalnog predloska i nespretnih scenarista. Eastwood je ulozio mnogo truda da naslovni lik pokaze maksimalno uvjerljivim i zivotnim, koristeci svaku priliku da istakne njegove mane i odnose medju likovima. U svemu tome je imao odlicnu potporu hrpe karakternih glumaca, ukljucujuci uvijek efektnog Jamesa Woodsa kao njegovog cinicnog sefa i Denisa Learyja u za njega atipicnoj ulozi tihog, samozatajnog gubitnika. Da je film za temu imao Eastwoodov lik, odnosno svakodnevnicu novinara u suvremenoj Americi, bio bi dobar (iako bi mu zavodnicki uspjesi 68-godisnjeg protagonista ipak malo skresali uvjerljivost). Na zalost, umjesto svakodnevnice smo dobili "veliku" pricu, a pri svemu tome iznenadjuje to sto je Eastwood svoju reputaciju desnicara ugrozio preuzimanjem svih kanona holivudske salonske ljevice. Tako je smrtna kazna prikazana kao barbarska institucija; naravno da u celijama smrti sjede iskljucivo crnci, i naravno da su svi oni nevini, i naravno da su u moralnom i svakom drugom pogledu superiorni svim onim licemjerima bijele boje koze koji su ih tamo smjestili; cak i oni koji su krivi za zlocin zapravo nisu krivi, jer su crnci i na put zlocina ih je navela bezdusnost i rasizam bogatih bijelaca koji, naravno, u dzepu drze clansku kartu Republikanske stranke. "Angaziranost" filma, kojeg potrcrtava dobro glumljeni, ali ipak jednodimenzionalni lik Steve Beechuma, ipak je kompromitirana koristenjem kliseja i neuvjerljivosti koji film cine jeftinim - naravno da ce glavni junak u par sati uspjeti iskopati cinjenice koju su bezbrojni odvjetnici uspjeli ignorirati godinama, i naravno da ce sve kulminirati u ultra-napetoj trci s vremenom. Sve u svemu, ISTINIT ZLOCIN je neuspio film, koji ce usprkos povremenih svijetlih trenutaka ostaviti gorak okus u ustima; za njegovog autora znamo da moze bolje.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos