NEXT STOP WONDERLAND
U posljednje vrijeme vjerojatno nema bljutavijeg holivudskog zanra od romanticnih komedija. One vrlo cesto simboliziraju neinventivnost i komercijalnu ispraznost velikih studija time sto sentimentalnom ljigom podilaze najnizim strastima svoje publike, odnosno tako sto nedostatak suvislog sadrzaja kompenziraju trosenjem desetina milijuna dolara na razmazene zvijezde. S druge strane, kada se romanticne komedije dotakne neholivudski filmas, kojemu na raspolaganju nije sav taj novac, rezultati su obicno bolji, jer se covjek mora malo vise truditi. Takav je slucaj bio s Bradom Andersonom, mladim autorom nezavisnih filmova koji je prije cetiri godine bljesnuo s filmom THE DARIEN GAP. Njegov novi projekt, romanticna komedija SLIJEDECA POSTAJA: ZEMLJA CUDESA trebala je cekati dvije godine na velikog distributera, ali kada se to jednom dogodilo, Anderson je imao razloga da trlja ruke. Harvey Weinstein, direktor "Miramaxa" i veliki pokrovitelj nezavisnih filmasa, je nakon festivala u Sundanceu bio toliko odusevljen da je istresao sest milijuna dolara za autorska prava.
Radnja je smjestena u Boston. Erin Castleton (Davies) je 30-godisnja bolnicarka, koju zivot bas previse ne mazi u posljednje vrijeme. Nakon sto ju je njen momak Sean (Hoffman), inace marksist, po n-ti put ostavio kako bi se borio za prava potlacenih manjina sirom svijeta njena joj majka Piper (Taylor) odlucuje uciniti medvjedju uslugu tako sto objavi oglas u rubrici za samce. Sirota Erin se sada odjednom mora petljati s gomilom usamljenih muskaraca, od kojih su mnogi cudaci ili, u najboljem slucaju, pateticni tipovi. Na drugom kraju grada, 34-godisnjeg vodoinstalatera Seana (Gelfant) muce sasvim druge brige. Nastojeci pobjeci od kriminalne proslosti svoje obitelji, odlucio je postati oceanski biolog, ali zasada je jedini nacin da se priblizi egzoticnim ribama volonterski rad u gradskom akvariju. Naravno da su Erin i Sean stvoreni jedno za drugo, ali iako se svako malo srecu na ulicama, nikako da se primjete.
Iako ima zaplet koji izgleda kao stvoren za tipicnu romanticnu ljigu s Meg Ryan u glavnoj ulozi (zapravo, film je prilicno slican Ephronovoj ROMANSI U SEATTLEU), Anderson, koji je napisao scenarij zajedno sa svojom starom suradnicom Lyn Vaus, ucinio je sve da film ucini svjezim, inteligentnim i prilicno sarmantnim. Prije svega se potrudio da napise izuzetno uvjerljive i trodimenzionalne likove, pri cemu se uopce nije brinuo za njihovu minutazu - lik se tretira jednako, bilo da je rijec o glavnim junacima ili nekome tko se pojavljuje u trominutnom kadru. Likovi su, zapravo, najveca vrijednost ovog filma - mnogi od njih su bizarni, a opet prilicno uvjerljivi. Za Andersona se moze reci kako je kao rijetko koji reziser uspio prikazati svijet obicnih mladih, a opet zrelih ljudi u kasnim 20- tim i ranim 30-tim. Autenticnost je takodjer podvucena besprijekornom montazom i koristenjem kvazidokumentaristickog kadriranja, kao i bostonskim lokacijama. Gluma je takodjer vrhunska. Hope Davies briljira kao privlacna, ali ne bas zanosna mlada zena; za razliku od mnogih holivudskih filmova koji bi za istu ulogu angazirali supermodel, sasvim ju je lako zamisliti na poslu bolnicarke. Relativno nepoznati Alan Gelfant je takodjer vrlo uvjerljiv kao njen karizmatican, ali ne bas previse privlacan ljubavni partner. Sve ostale glumce bi bilo previse tesko nabrojati, ali se, recimo isticu Philip Seymour Hoffman kao politicki idealist te Paul Wagner kao macho cuvar. Film, dakako, nije bez mana - dojam je nesto pokvaren koristenjem bespotrebnog krimi-podzapleta, ali se svejedno mora pohvaliti kao inteligentni, duhoviti i nadasve zabavni primjerak jednog inace nezahvalnog zanra.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos