CELEBRITY
Woody Allen jos uvijek izaziva zavist mnogih filmasa. Zahvaljujuci cinjenici da snima filmove za intelektualce, ima malu, ali lojalnu jezgru gledatelja koji mu omogucavaju da neumorno svake godine snima po jedan film. Svaki taj film je relativno jeftin, ali zahvaljujuci cinjenici da ga je rezirao veliki Woody Allen, automatski moze racunati na podrsku kritike i establishmenta koji ce ga proglasiti velikim dogadjajem. Naravno, takva hiperprodukcija s vremenom se odrazi na kvalitet, pa je Woody Allen u posljednje vrijeme svoj uspjeh vise dugovao lovorikama i staroj slavi nego nekom narocitom dojmu kojeg su ostavili njegovi posljednji radovi. Tome treba dodati i negativni publicitet koji je zaradio sapunskim zapletima u privatnom zivotu. Te su nevolje, s druge strane, posluzile i kao inspiracija za njegova ostvarenja, pri cemu se njegov posljednji film, RAZARAJUCI HARRY, od svih istakao upravo po brutalno iskrenom i samokriticnom prikazu svih Allenovih karakternih mana. Tim se smjerom krece i njegov najnoviji film, SUPERSTAR, koji se, uz to bavi i fenomenom slave u danasnjem drustvu.
Glavni je junak filma Lee Simon (Branagh), novinar specijaliziran za pracenje zivota slavnih osoba. Upravo mu se raspao brak sa srednjoskolskom nastavnicom knjizevnosti Robin (Davis), koja je zbog njegovih varanja dozivjela zivcani slom. Novu slobodu Lee nastoji iskoristiti tako sto ce ganjati svaku suknju koja mu je pri ruci, bilo da je rijec o poznatoj glumici Nicole Oliver (Griffith), "polimorfno perverznom" supermodelu (Theron), vlastitoj urednici Bonnie (Janssen) ili pak skromnoj konobarici s glumackim ambicijama Noli (Ryder). Njegova strast prema zenama se moze mjeriti jedino sa zeljom da se njegovo ime pridruzi gomilama uspjesnih i slavnih ljudi s kojima je okruzen. Tako on svoja poznanstva s Nicole i s razmazenom tinejdzerskom zvijezdom Brandonom Darrowom (di Caprio) koristi kako bi im utrapio vlastiti filmski scenarij o pljacki banke. U medjuvremenu Robin slucajno srece Tonyja Gardellu (Mantegna), producenta tabloidnih talk- showova, koji je u nju tako zaljubljen da ce je uciniti zvijezdom vlastitog programa.
Allenu se mozda moze zamjeriti sto je u posljednje vrijeme izgubio na kvalitetu svojih filmova, ali mu se ne moze osporiti to da se uporno trudi da mu svaki slijedeci film barem po necemu bude drukciji od prethodnog. U slucaju SUPERSTARA to nisu neki bizarni eksperimenti poput koristenja kora iz anticke drame ili tjeranja glumaca da pjevaju glazbene arije. Ovaj put se Allen zadovoljio time da njegov vjecni alter ego - neuroticnog zidovskog intelektualca iz njujorskog miljea - tumaci neki drugi glumac. Rezultat je prilicno dobar, s obzirom da je proslavljeni britanski sekspirijanac Kenneth Branagh (HENRY V) doista pravo osvjezenje i prilicno zabavan u skidanju svih Allenovih "fora". Ostali su glumci, pak, tu uglavnom da svoju glumacku reputaciju poboljsaju nastupom u "umjetnickom" filmu, pri cemu se neki, kao Griffith i di Caprio, i ne trebaju previse truditi jer su likovi koje tumace svojevrsna varijacija njih samih. Judy Davis, pak, tumaci uobicajeni allenovski lik neuroticne supruge, ali je sretna okolnost ta da joj Allen dopusta dobru transformaciju. Ipak, od svih je najbolji dojam ostavila izvrsna Charlize Theron kao prilicno efektna i uvjerljiva inkarnacija svih najprljavijih muskih fantazija. Naravno, uz uobicajeni kvalitet Allenovog teksta i izrazajnost Nykvistove crno-bijele fotografije imamo i spore, dosadne dijelove, pa i neke scene koje su trebale biti ostavljene na montaznom stolu (poput lekcije koju Bebe Neuwirth daje Judy Davis). Film zavrsava uobicajeno allenovski, bez neke katarze. Umjesto toga imamo zavrsetak koji bi nas natjerao da se zabrinemo za sudbinu njegovog autora; posljednji kadar daje prilicno uznemirujucu poruku.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos