THE THOMAS CROWN AFFAIR
Ovaj film mozda vise od svega simbolizira intelektualnu pustos koja vlada u danasnjem Hollywoodu. Veliki studiji su se izgleda odavno pomirili s time da vise nisu u stanju proizvesti bilo kakvu originalnu ideju, pa se ocajnicki hvataju adaptacija stripova, romana i televizijskih serija, a u svega nisu postedjeni ni sami holivudski filmovi. Manija pravljenja remakeova nije postedila nikoga, cak ni klasike kao sto je Hitchcockov PSIHO. Stoga je bilo sasvim normalno da se za 90-te priredi novo izdanje AFERE THOMASA CROWNA, romanticnog trilera iz 1968. godine, koji je u svoje vrijeme bio prilicno reklamiran kao veliki dogadjaj, ali koji je buduce generacije ostavio hladnima, ostavsi u uspomeni prije svega po pjesmi WINDMILLS OF MY MIND Michela Legranda. No, remake nije napravljen samo zato sto se MGM trudio praviti remakeove - izdanje iz 1999. godine je napravljeno zato da bi se izmuzao eventualni uspjeh konkurentske tvrtke 20th Century Fox, cija je KLOPKA sa Seanom Conneryjem i Catherine-Zeta Jones imala slican zaplet. Kada se svemu tome doda cinjenica da se John McTiernan rezije dohvatio samo zato sto su ga nogirali sa snimanja TRINAESTOG RATNIKA, bilo je sasvim lako ocekivati da cemo vidjeti tipican bljutavi izdanak holivudske "high concept" kaljuze.
Glavni je junak filma Thomas Crown (Brosnan), njujorski tajkun koji se, za razliku od svojih hrvatskih kolega, ne mora baviti kriminalom jer je vec sada odvratno bogat. Stekavsi sve sto se moglo steci, dosao je u egzistencijalnu krizu i jedini nacin da pobijedi dosadu jest da ucini nesto zbilja opasno, kao sto je, na primjer, kradja skupocjene Monetove slike iz Metropolitan muzeja. Njegov vrhunski isplanirani i izvedeni pothvat, naravno, privlaci paznju policije ciji detektiv Michael McCann (Leary) tapka u mjestu sve dok mu se ne pridruzi Catherine Banning (Russo), privlacna agentica osiguravajuceg drustva. Za nju se ispostavi da je ne samo privlacna nego i sposobna, jer vrlo brzo uspijeva zakljuciti kako je Crown ukrao sliku. Problem je u tome sto nema nikakvog dokaza za svoju tvrdnju, te ih je prisiljena pronaci koristeci se nekonvencionalnim metodama, ukljucujuci vlastito tijelo. Crown je svjestan da ga istraziteljica zeli sklepati, ali prema njoj osjeca privlacnost, te zapocinje igru macke i misa, sretan sto je konacno pronasao dostojnog suparnika.
Iako je izgledalo da nitko u danasnjem Hollywoodu nije u stanju mjeriti se s legendarnim reputacijama filmova s kraja 60-tih i 70-tih godina, McTiernanu je to ovdje uspjelo. Za razliku od Jewisonove verzije, McTiernanova AFERA THOMASA CROWNA nije imala potrebe nabijati publici nove standarde (a)moralnosti, odnosno prikazivanje isplativosti zlocina. Jos je manje potrebe bilo za nekavim "revolucionarnim" tehnikama kao sto su podijeljeni ekran, odnosno krajnje dosadnim i nategnutim scenama nekakvog kvazierotskog naboja. McTiernan je film shvatio kao konvencionalan holivudski proizvod, i, lisen bilo kakvih kvaziumjetnickih pretenzija, rezirao ga je u svojem prepoznatljivom baroknom stilu, ucinivsi ga pravim praznikom za oci. Gledatelji tako imaju prilike uzivati ne samo u milimetarski preciznim akcijskim scenama kradje, nego i u raskosnim stanovima, vilama, avionima, brodovima i jedrilicama njujorske elite. Svemu tome valja dodati i to sto se McTiernan u pojedinim vizualnim rjesenjima prilicno domisljato inspirirao pojedinim slikama iz Metropolitan muzeja. Naravno, nisu u pitanju bile samo vizualne atrakcije - partitura Billa Contija, koja s vremena na vrijeme koristi legendarne Legrandove motive, predstavlja jednu od najefektnijih filmskih glazbi koje smo imali priliku slusati u posljednje vrijeme.
McTiernan je vrlo dobro obavio posao, ali temelj filma su ipak glumci. Pierce Brosnan je odlucio svojeg Crowna uciniti razlicitim od kulerskog Stevea McQueena iz originalne verzije, te se koristio elegancijom i profinjenoscu kojom je glumio Jamesa Bonda u posljednja dva filma. Njegova partnerica Rene Russo ga je ipak nadmasila, isto kao i svoju prethodnicu Faye Dunaway; nakon sto smo njen lik upoznali kao snaznu i nepokolebljivu profesionalku, ona ga postupno transformira u zaljubljenu i prilicno ranjivu zenu. Dodatni razlog zasto Rene Russo moramo pohvaliti jest i taj sto je za potrebe filma bila spremna nastupiti bez odjece; kada neka glumica to prvi put ucini u petom desetljecu zivotu to zahtijeva itekakvu hrabrost, koja se, na srecu muskog dijela publike, itekako isplatila. Scenaristi su taj seksualni naboj oplemenili i za holivudski film danas neobicnim romanticnim sparivanjem dvoje 40-godisnjaka; izmedju Brosnana i Russo postoji dobar medjuodnos. Zasjenjen svime time se nasao Denis Leary kao simpaticni policajac, koji se pojavljuje kao usamljeni glas razuma u svemu ovome. Film, iako zanatski ispeglan, nije do kraja savrsen - na sredini je malo prerazvucen, s ne bas previse uvjerljivim podzapletom u kojem supermodel Esther Canadas tumaci Crownovu trofejnu ljubavnicu. I karakterizacija Catherine Banning je malo podbacila u tom dijelu, cineci njenu transformaciju od progonitelja do suucesnika ne bas probabljivom za gledatelje koji vole uvjerljivost. I, na kraju, zavrsetak je ipak malo prezasecereni hepi end za autora ovih redaka. S druge strane, McTiernanu i scenaristima valja odati priznanje sto su konacno napravili dobar holivudski film bez previse one-linera, pop-referenci, a za samog McTiernana je pohvalno sto je konacno snimio film bez ijedne prolivene kapi krvi. Svijet nakon ovog filma mozda izgleda prijatnijim mjestom za zivot.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos