UVIJEK POSTOJI NADA

HOPE FLOATS

• uloge: Sandra Bullock, Harry Connick Jr., Gena Rowlands, Mae Whitman, Michael Pare, Cameron Finlay, Patricia Arquette
• scenografija: Larry Fulton
• kostimografija: Susie De Santo
• fotografija: Caleb Deschanel
• montaza: Richard Chew
• glazba: Dave Grusin
• scenarij: Steve Rogers
• rezija: Forest Whitaker
• proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 1998.
• distribucija: VTI
• trajanje: 119 `

Kada Birdee Prewit (Bullock) dolazi u studio kao gost talk-showa, i sjeda uz svoju najbolju prijateljicu Connie (Arquette), ni ne sanja da je ceka neugodno iznenadjenje. Connie ce pred milijunskim gledateljstvom priznati kako vec godinama spava s njenim muzem Billom (Pare). Osramocena, Birdee napusta muza i zajedno sa svojom kcerkom Bernice (Whitman) se vraca u svoj rodni gradic Smithville, kojeg je prije nekoliko godina napustila ovjencana krunom "kraljice kukuruza". Tamo joj utociste pruza njena ekscentricna majka Ramona (Rowlands), starica koja veliku kucu dijeli zajedno sa unukom Travisom (Finlay). Ostatak gradica, dakako, uziva u tome da se izruguje nekadasnjoj najpopularnijoj curi iz skole, a sada javno osramocenoj i prisiljenoj da na birou za zaposljavanje trazi posao iako ne zna tipkati ili raditi s kompjuterom. No, nisu svi gradjani Smithvillea neprijateljski raspolozeni prema Birdee - tu je Justin (Connick), gradjevinski majstor koji je u nju bio zaljubljen dok su zajedno bili u skoli.

Iako naslov filma sugerira drukcije, za film nema previse nade ako se najbolja i najefektnija scena "ispuca" na samom pocetku (i, naravno, po svim pravilima suvremenog holivudskog marketinga, detaljno pokaze jos u samom forspanu). UVIJEK POSTOJI NADA, drugi po redu film vrsnog karakternog glumca Foresta Whitakera, pocinje nezaustavljivo tonuti od zavrsetka te scene. Dok je ta scena jos sugerirala da je rijec o nekakvoj satiri na suvremene medije u Americi, odnosno, u najboljem slucaju, crnoj komediji, scenarij Stevea Rogersa film smjesta definitivno u vode romanticne drame, odnosno sapunice, odnosno, da budemo najprecizniji "sentimentalne ljige". Samo po sebi to i nije tako lose, ali radnja filma je tako formulaicna i predvidljiva da to boli - cim se neki lik pojavi odmah znamo sto ce se s njim dogoditi do kraja filma, iako ih Rogersov scenarij nastoji uciniti sto glupljima, bedastijima i neuvjerjivima. Whitaker, pak, sa svoje strane pokusava spasiti stvar nekakvim poetskim kadrovima, ali to samo produzava film na 115 minuta cistog ocaja. Jos je tragicnija situacija s glavnom glumicom, Sandrom Bullock koja je svoju reputaciju stecenu filmovima BRZINA i DOK SI SPAVAO (potvrdjenu izborom za najpopularniju glumicu TV&Film.HR 1996. godine) nastavila ruinirati glumeci u projektima koji pokazuju nedostatak njenih glumackih sposobnosti, kao sto je ovaj. Ostatak glumacke postave, iako je bolji od Bullockove, ne moze uciniti mnogo da spasi svoje prozirne i nekada antipaticne likove (kao sto Mae Whitman ne moze docarati iracionalnu 9-godisnju Bernice). Postavlja se na kraju pitanje zasto se netko mucio i uopce snimio ovaj film. Odgovor lezi u 60 milijuna US$ koje je ovaj film zaradio proslog ljeta, rezultat koji se da objasniti popularnoscu raznih USURPADORA, ESMERALDI i MARISOL na ovim prostorima.