DOCTOR DOLITTLE
Kada je bio mali, John Dolittle je imao obicaj razgovarati sa zivotinjama. Njegov otac (Davies) je, pak, zbog toga bio zabrinut za mentalno zdravlje svog sina, te je dao uspavati njegovog psa (glas Ellen DeGeneres). Nekoliko godina kasnije, Dolittle (Murphy) je ugledan i lijecnik u San Franciscu, koji ima savrsenu obitelj, mada je pomalo udaljen od nje zbog opsjednutosti poslom i mrtvacke ozbiljnosti. Sve se mijenja kada umalo dozivi sudar s psom Luckyjem (glas Norma Macdonalda) i odjednom ponovno pocne slusati glasove zivotinja. U pocetku zabrinut za vlastito mentalno zdravlje, Dolittle se s vremenom pomiri s fenomenom, isto kao i s time da je u stanju razgovarati s bestijama. Glas o tome da postoji covjek koji moze razgovarati sa zivotinjama se ubrzo procuje, pa Dolittlea, njegovu kucu i ordinaciju pocnu opsjedati raznorazna krznata i pernata stvorenja. Njegova obitelj, prijatelji i kolege ga, pak, daju na promatranje u dusevnu bolnicu. U medjuvremenu, njegov kolega dr. Mark Weller (Platt) planira Dolittleovu bolnicu predati pohlepnim medicinskim korporacijama.
Sudeci po tome da je DOKTOR DOLITTLE uspio zaraditi preko 100 milijuna dolara proslo ljeto, izgleda da mozemo zakljuciti kako je Murphy uglavnom prebrodio krizu u kojoj se njegova karijera nalazila gotovo vise od deset godina. Njegov izbor projekta je u startu izgledao prilicno bizaran - komicni remake neuspjelog mjuzikla iz 1967. godine, gdje je naslovni lik tumacio pokojni Rex Harrison. Verzija s kraja devedesetih je bitno razlicita - sa Juznih mora je radnja premjestena u San Francisco, a Murphy postao mrtvacki ukocen i ozbiljan lik, totalno totalno razlicit od inkarnacija koje su ga pocetkom 80-tih lansirale u orbitu. I, za divno cudo, film funkcionira. Redateljica Betty Thomas, koja je u KRALJU ETERA pokazala talent da ponekad tesko probabljivi sadrzaj ucini humorom prihvatljivim sirokoj publici, to cini i ovdje. Iako je film trebao biti za malu djecu, zahodski humor i stalne reference na odredjene tjelesne funkcije su mu u Americi stavile rejting PG-13. To nije previse naskodilo DOKTORU DOLITTLEU, jer se film prije svega svidio odraslima. Murphy je ovdje solidan, ali ipak u sjeni komicarskih kolega koji daju glasove zivotinjama, potretirajuci ih kao urbane neurotike u krznu i perju. Naravno, moglo je biti bolje - podzaplet sa preuzimanjem bolnice je, na primjer, mogao biti izbacen. No, sve u svemu, DOKTOR DOLITTLE ce donijeti nesto smijeha publici i moze se preporuciti kao dobar film za jednokratnu upotrebu.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos