Prema nekim racunicama, u ovom stoljecu je zabiljezeno oko cetrdesetak razlicitih prenosenja poznate Shakespearove tragedije na veliki ekran. Ipak, tesko da bi se i jedna od njih mogla nazvati vjerodostojnom, i to iz jednog jednostavnog razloga - Shakespeare je u svoju dramu unio toliko teksta da je nju jednostavno nemoguce izvesti u originalu, a da drama, odnosno film traje manje od cetiri sata. Dakako, to znaci da je trebalo cekati da se vjerodostojne ekranizacije HAMLETA prihvati netko tko je doista zaljubljen u Shakespeareov tekst, cak vise od legendarnog Lawrencea Oliviera, koji je reputaciju sagradio glumeci i rezirajuci velikog Barda. Taj je pothvat zapoceo Kenneth Branagh, poznati britanski kazalisni i povremeni filmski glumac, koji je, zahvaljujuci dosljednim ekranizacijama povijesne drame HENRY V i komedije MNOGO VIKE NIZASTO oduzeo titulu najveceg sekspirijanskog egomanijaka dotle neospornom nositelju Williamu Shatneru. Njegova verzija, koja je, usprkos ociglednoj raskosi, relativno sitnih 18 milijuna US$, producente je vise iznervirala zbog cinjenice da traje cetiri sata nego zbog toga sto su na njoj trebali izgubiti novac. Stoga su oni, po obicaju, srezali film na dva sata, a originalnu verziju ostavili specijaliziranim art-kinima. Nakon protesta fanova, HAMLET je u siroku distribuciju ipak otisao u punom izdanju, dok je kraca verzija poslana na inozemna trzista, ukljucujuci Hrvatsku. Srecom, video-distributeri bili su razumniji, pa hrvatski gledatelji po prvi put imaju priliku gledati HAMLETA u cjelosti.
Branagh je radnju drame smjestio u sredinom 19. stoljeca kada se danski princ Hamlet (Branagh) se vraca u dvorac Elsinore sa studija u Njemackoj. Nimalo ga ne odusevljava to sto se njegova majka Gerthrude (Christie) niti dva mjeseca nakon smrti oca (Blessed) udala za ujaka Klaudija (Jacobi). Dvorac je, pak, opsjednut duhom koji ce Hamletu reci kako oceva smrt nije bila prirodna, odnosno kako je podli Klaudije otrovao vlastitog brata kako bi se docepao njegove krune i supruge. Hamlet je rastrgnut izmedju zelje za osvetom i nevjerice u tako tesku optuzbu, pa smislja lukav plan da dokaze Klaudijevu krivicu. U medjuvremenu, to nije jedini problem koji ga muci - njegova veza s ljupkom Ofelijom (Winslet) je u krizi, a i Klaudije s vremenom shvaca da polagano Hamletovo skretanje u ludilo ima veze s ocevom smrcu. Klaudije smislja vlastiti plan da se rijesi neugodnog necaka, ali sve to blijedi pred stvarnom opasnoscu koja prijeti danskom dvoru - sa sjevera se priblizavaju norveske trupe na celu s ambicioznim princom Fortinbrasom (Sewell).
Mnogi su ljudi skloni automatski odmahivati rukom svaki put kada im netko spomene kako je odredjeni film temeljen na Shakespeareovom tekstu. Osnovni je prigovor taj sto se moderni gledatelj tesko moze uziviti u komplicirane povijesne spletke, odnosno da mu je nerazumljiv Shakespearov jezik. No, posljednje je desetljece bilo puno vrlo dobrih, neobicnih pa i popularnih Shakespearovih adaptacija, pocevsi od izvrsnog Branaghovog HENRYJA V, preko zanimljivog ( i kod nas iz nekih nerazumljivih razloga nikad distribuiranog) McKellenovog RICHARDA III, pa sve do mladoj publici najvjerojatnije najdraze Luhrmannove MTV-verzije ROMEA I JULIJE. U posljednja dva slucaja autori su nastojali biti vjerni Shakespearovom tekstu, ali su prilicno domisljato radnju premjestili u vremena prepoznatljivija suvremenoj publici. Branagh je ucinio nesto slicno, a hladna, zimovita Danska 19. stoljeca moze se shvatiti kao svojevrsni hommage nordijskoj drami Ibsena i Strindberga. Branaghova je odluka ucinila film vizualno fascinatnim - umjesto prepoznatljivih kostima i depresivne scenografije srednjovjekovnog zamka, ovaj HAMLET nam Elsinore prikazuje kao raskosnu baroknu palacu (palaca vojvode od Malborougha, Churchillovog potomka, posluzila je za eksterijere), a raskosni kostimi toplinom svojih boja totalno odudaraju od sumorne okoline dvorca, kao i tragicnog ugodjaja cijele drame.
Ipak, ono sto je najvaznije u ovoj drami, i ono sto je bilo glavni motiv Branaghu da se upusti u ovu pustolovinu jest sam dramski tekst, odnosno uloge. Sam Branagh je, po obicaju, sebi dodijelio ulogu danskog kraljevica, i s obzirom da je istu u kazalistu glumio jedno stotinjak puta, nije tesko pretpostaviti kako je ovdje rezultat izvrstan. Tu se, naravno, nasla i druzina njegovih stalnih suradnika - Derek Jacobi (JA, KLAUDIJE, narator u HENRYJU V) je dobar Klaudije, a Michael Maloney, uvijek pretplacen da glumi neurotike u njegovim filmovima (HENRY V, IN THE BLEAK MIDWINTER, OTHELLO) je izvrstan Laert. Ipak, najvece iznenadjenje od svih je Julie Christie, koja se vrlo rijetko pojavljuje na filmu u posljednjih par desetljeca, ali kada se to dogodi, uistinu blista (kao i u Rudolphovom PRIJE MRAKA). I ostatak mocne gomilice glumackih velicina sjaji u malim, ali efektnim ulogama, ukljucujuci par Amerikanaca u za njih atipicnim inkarnacijama - komicar Robin Williams u tragediji, Billy Crystal u sjajnoj minijaturi kopaca grobova, te izvrsni Charlton Heston kao Kralj Glumac.
U film je ulozeno dosta truda, ljubavi i novaca, ali je pitanje hoce li obicni gledatelj u tome uzivati. Odgovor je, na zalost, negativan. Cetiri sata drame su potpuno adekvatni ukoliko zelite da uobicajeni tekst drame ima ikakav smisao; ali Shakespeare nam zaplet daje kroz teskt samih glumaca, a ne akciju. Branagh to pokusava kompenzirati ilustriranjem teksta kadrovima u flashbacku, ali s vremenom to postaje zamorno i pomalo prepotentno. Film s vremenom postaje pomalo zamoran za gledanje, ali na kraju se Branagh iskupljuje sa akcijskom scenom dostojnom Errola Flynna u njegovim najboljim danima. Kada se sve zbroji i oduzme, HAMLET je ipak impresivno djelo jednog umjetnika, koji je svoju opsesiju uspio kao nitko prije njega doslovno prenijeti na veliki ekran. Ukratko, rijec je o filmu koji ce biti zanimljiv ne samo ucenicima koji ce gledanje posluziti umjesto citanja srednjoskolske lektire.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos