THE SIEGE
Neki od najodvratnijih proizvoda danasnjeg Hollywooda jesu primjerci ultrakomercijalne ljige kojoj njihovi autori, u nastojanju da se ustekaju "politically correct" kriticarskom establishmentu, daju elemente lazne "drustvene angaziranosti". Njima nasuprot, postoje u Hollywoodu danas i posljednji Mohikanci, koji vjeruju, a tome je "oskarovska" praksa posljednja dva desetljeca dala argumente, da se preko holivudskih filmova moze, s vremena na vrijeme, govoriti o ozbiljnim, drustvenim temama, odnosno da gledatelj nakon sat i pol vremena provedenih u kinu moze, barem za trenutak pomisliti zivi li u najboljem od svih mogucih svjetova. Jedan od takvih velikih idealista je i Edward Zwick, od strane kritike prilicno cijenjen televizijski scenarist i reziser, ciji je talent potvrdila kultna serija I TO MI JE NEKI ZIVOT. No, Zwick se vec cijelo desetljece, s vremena na vrijeme, baca u kostac s velikim ekranom, i gotovo u pravilum, njegovi filmovi ili imaju velike teme (RAT ZA SLAVU) ili epski zamah (LEGENDE O JESENI). Na nesrecu, s izuzetkom RATA ZA SLAVU, njegovi su filmovi, iako bolji od holivudskog prosjeka, predstavljaju gotovo uvijek odredjeno razocaranje. Niti njegov posljednji film, OPSADNO STANJE, nije previse drukciji, iako je imao prilicno aktualnu i zanimljivu temu, koja bi i nasim gledateljima mogla biti intrigantna.
Radnja zapocinje na Bliskom istoku, kada, nakon serije bombaskih napada na americke vojne instalacije, militantni iracki vjerski vodja (ben Larby) pada u ruke americkih spijunskih sluzbi. Nekoliko mjeseci kasnije u New Yorku, Hubbard (Washington), vodja lokalnog odjela FBI za protuteroristicku borbu, prima upozorenje da bi njegov grad mogao postati metom bombaske kampanje islamskih fanatika. Hubbard upozorenje shvaca ozbiljno i zapocinje istragu, koja ga dovodi do Elise Kraft (Benning), agentice CIA, koja, zbog delikatnih veza s arapskim svijetom, nije sklona suradjivati s FBI. No, mijenja misljenje u trenutku kada prepuni autobus postane metom spektakularnog napada samoubilackih terorista. Nedugo potom, Hubbard i Kraft uspijevaju razbiti teroristicku celiju, smjestenu medju arapskom zajednicom u Brooklynu. Ali, dok slave pobjedu, teroristicka hidra ponovno dize glavu i dize u zrak prvo kazaliste prepuno uglednih gostiju, potom samu saveznu zgradu. Javnost je uplasena, Predsjedniku je prekipilo, i on, frustriran nesposobnoscu FBI da zaustavi teroriste, proglasava opsadno stanje i u grad salje vojsku. Njome zapovijeda general Deveraux (Willis), militaristicki manijak ciji su metodi borbe protiv terorista jednostavni - staviti sve njujorske Arape i muslimane pod zicu, te ih mucenjem natjerati da odaju teroriste. Hubbard se protivi gazenju gradjanskih sloboda, i to ga dovodi u zestoki sukob s Deverauxom.
Kao u manjoj mjeri HRABROST RATNIKA, raniji film Edwarda Zwicka, OPSADNO STANJE u prve dvije trecine izgleda kao inteligentan, intrigantan, ne samo dobar nego vrlo dobar film. Likovi i situacije su postavljeni prilicno uvjerljivo, a cak je suptilno izbjegnuta crno-bijela podjela uloga kakvu smo navikli gledati u holivudskim filmovima. Iako su arapske organizacije u Americi protestirale zbog onoga sto oni nazivaju "podgrijavanjem stereotipa o Arapima kao musavim teroristima i islamskim fanaticima", Zwick u svoj film po prvi puta pokazuje da i medju njima ima razlike. Doduse, to je ucinjeno malo nespretno, previse isforsiranim uvodjenjem lika agenta Franka Haddada, libanonskog siita koji se doselio u Ameriku i postao Hubbardov partner u FBI (izvrsno ga tumaci epizodist Tony Shalhoub, inace podrijetlom libanonski krscanin). Ali, cak se i teroristima, koje smo u Hollywoodu navikli gledati kao jednodimenzionalne karikature, nalik na cetnike u hrvatskim filmovima, daje svojevrsno objasnjenje, ali ne i opravdanje njihovih djelatnosti.
Osim pokusaja da se koliko-toliko objasni pozadina trenutnih problema koje Amerika ima sa islamskim svijetom, Zwick isto tako kritizira americku vanjsku politiku. I to prije svega tako sto diskretno provlaci tezu o tome kako su mnogi islamski i arapski teroristicki pokreti svojevremeno bili osnovani, obucavani i financirani od strane americke vlade (paralele sa bin Ladenom i afganistanskim talibanima su sve nego slucajne). S druge strane, govoreci o unutarnjim americkim problemima, Zwick iznosi nalicje americkog "lonca za taljenje", pokazujuci kako ispod svih velikih fraza o demokraciji, slobodi i toleranciji drugih vjera i nacija cuci demon nesnosljivosti, odnosno, kako su sve te vrijednosti krhke. Osobito valja istaknuti tezu kako nekome i nije tako tesko da, u nastojanju da se suzbije zlo i nasilje, sam postati cudoviste sposobno da provodi etnicko ciscenje.
Na zalost, toj posljednjoj, intrigantnoj tezi posvecen je treci, vizualno najspektakularniji ali scenaristicki i najslabiji dio filma. Razlog je prije svega u tome sto lik koji bi trebao simbolizirati to zlo - general Deveraux - prolazi neobjasnjivu transformaciju od profesionalnog, ali postenog vojnika u sadisticku zivotinju koja muci i ubija ljude. Da li je Zwick htio pokazati kako rat ljude pretvara u monstrume? U svakom slucaju, tumacenje uloge od strane Brucea Willisa, kojem uloge negativaca u posljednje vrijeme (SAKAL) ne leze, tome nije nimalo pomoglo naprotiv. Da stvar bude gora, posljednji dio filma nas razocarava time sto se kompleksna tema, zaplet i karakteri svode na jednostavne holivudske formule, samo zato da bi se gledateljima na pladnju servirao jeftini hepi end. Tako cijeli jedan teroristicki pokret simbolizira jedan negativac, cijom likvidacijom, zlo, kao nestaje, a militaristicki manijak je samo jedan. Da stvar bude jos ljigavija, agenti FBI, onoga sto se u svim zemljama zove tajnom politickom policijom, otvoreno dolaze u sukob s vojskom radi borbe za gradjanska i ljudska prava, sto je jednako vjerojatno kao i to da Mercep postane predsjednikom Hrvatskog helsinskog odbora.
Cak je i scenarij u posljednjem dijelu prilicno trapav. Zavrsni obracun je prilicno jeftin, i grca u melodramaticnom patosu, kojega jedino nadmasuje Hubbardova propovijed u konfrontaciji s Deverauxom. Neke od scena nasilja su nepotrebne i isforsirane, a Zwick nije bio dovoljno nacelan da nam uz nepotrebnu musku servira i zensku erotiku. Glumci, koliko-toliko spasavaju stvar - Denzel Washington, stari Zwickov suradnik, usavrsio je ulogu profesionalnog superpozitivca, i ovdje ga je uzitak gledati, iako nam scenarij ne govori nista o privatnom zivotu njegovog lika. Annette Benning kao agentica CIA-e se prilicno dobro snalazi u prilicno nezahvalnoj ulozi, koja na trenutke doista neprimjereno iskoristava njen spol. Tony Shalhoub ima najzahvalniju ulogu, i moze se reci kako ga je ovaj film lansirao u prvu ligu americkih karakternih glumaca.
Tezicnost i formulaicnost na kraju upropastavaju OPSADNO STANJE i ostavljaju gorak okus da smo umjesto intrigantne drame dobili trecerazrednu moralizatorsku akcijadu. Ali, srecom tu je Washington i Zwick sa par dobrih scena da ova dva sata ucine koliko-toliko gledljivim. U svakom slucaju, ova je tema zasluzila bolji film.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos