RUSH HOUR
Druga polovica ovog desetljeca ce u analima Hollywooda je trebala ostati zapamcena kao razdoblje Velike seobe. Naime, zahvaljujuci Tarantinu koji je odjednom od kritike prezrenu hongkonsku kinematografiju pretvorio u nesto sasvim cool, Hollywood se okrenuo toj bivsoj britanskoj koloniji kao izvoru novih talenata. Ali, kao sto se to dogodilo s mnogim drugim izvorima, "novih, svjezih talenata", vecina njih je prilicno razocarala kriticare, pa i publiku. Ispostavilo se da su sredine iz koji potjecu, iako budzetski inferiorne tvornici snova, ipak ostavljale vise prostora za originalnost i zanos kojim su kompenzirali nedostatak novaca. Dogodilo se to reziseru Johnu Woou, Ringu Lamu i Tsuiju Harku (mada je Woo sebe iskupio vrlo dobrim FACE/OFFOM), pa i kultnom glumcu Chow-Yun Fatu (ELITNE UBOJICE). To se, doduse, nije dogodilo Jackieju Chanu, kome seoba u Hollywood uopce nije potrebna. Iako se njegov najnoviji film, GAS DO DASKE, reklamira kao "proboj poznatog azijskog glumca u Hollywood", to nije prvi put da "hongkonski Buster Keaton", kako su mu davno prije Tarantina tepali upuceniji kriticari, radi u Hollywoodu. Vec 1980. godine je ispitivao teren u OBRACUNU U BATTLE CREEKU, a posljednje tri godine americka publika ima prilike uzivati u dotle nezamislivoj kino-distribuciji njegovih hongkonskih filmova. Ovaj put, pak, Jackie Chan je odlucio snimiti "pravi" holivudski film, odnosno posuditi svoje ime i reputaciju konvencionalnoj akcijskoj limunadi u stilu SMRTONOSNOG ORUZJA.
Kao i gotovo svi filmovi koji imaju ikakve veze s Hong Kongom, i ovaj je tematski vezan uz pripojenje azijske metropole majci domovini. Upravo u tom trenutku, Lee (Chan), inspektor hongkonske kraljevske policije, uspije zaustaviti bandu krijumcara umjetnina, ciji sef bjezi u Ameriku i ima najozbiljniju namjeru osvetiti se. Nekoliko mjeseci kasnije, Hanu (Ma) kineskom konzulu u Los Angelesu, otmu kci Soo Yung (Hsu) te se on obraca za pomoc upravo svom najboljem prijatelju Leeju. FBI na celu agentom Russom (Ralston), pak, ne zeli da im se stranac mijesa u posao, pa im pada na pamet genijalna ideja kako da ga skinu s vrata. Obracaju se za pomoc losandjeleskoj policiji, ciji kapetan Diel (Baker Hall) takodjer ima nekog koga se zeli rijesiti. To je detektiv James Carter (Tucker), brbljavac ciju neugodnu pojavu potcrtava sklonost nekonvencionalnim policijskim tehnikama koje obicno iza sebe ostavljaju pustos. Ideja je da se Carter privremeno dodijeli FBI-ju kao sluzbenik za vezu, odnosno da sluzi kao svojevrsna dadilja inspektoru Leeju i drzi ga sto je dalje moguce od prave istrage. Carter, kojemu je zivotni san da postane agent FBI, u pocetku je odusevljen, ali kad sazna kakav mu je stvarni posao, i tko mu je, zapravo, partner, postaje bijesan. No, kao sto se to obicno desava u takvim slucajevima, dva policajca pocinju prevladavati svoje razlike i otkrivati pravu pozadinu otmice te njene pocinitelje.
Da kojim slucajem film nema na svojoj spici ime Jackieja Chana, vjerojatno uopce ne bi ni dozivio kino-distribuciju, barem ne u Hrvatskoj (gdje je posluzio kao debi reinkarniranoj tvrtki "Discovery"). Razlog je u tome sto je u pitanju klasicni buddy buddy film, hrpa nabacanih akcijskih scena uz tu i tamo koji kiseli stos. Zlatno doba takvih filmova proslo je jos u proslom desetljecu, gdje je na svaki biser poput ZAVJERE U SAN FRANCISCU, POLICAJCA S BEVERLY HILLSA i SMRTONOSNO ORUZJE dolazila hrpa high concept smeca poput CRVENOG USIJANJA, ALIEN NATIONA ili PRESIDIJA. Ali samom Chanu to previse i nije smetalo - njega zaplet i scenarij nikada nije previse mucio. To nije mucilo ni Chrisa Tuckera, crnog komicara koji je svojom napadnom pojavom uspio sebe nametnuti kao zastitni znak SEDMOG ELEMENTA. Njih dvojica vrlo dobro funkcioniraju zajedno, ali iako se i ostali glumci - poput karakternih faca Ralstona, Baker Halla i Wilkinsona - prilicno opusteno zabavljaju u papirnatim ulogama, gledatelji naviknuti na Chanove standarde ostat ce razocarani. Prije svega, sama akcija i nije bas tako ultraspektakularna i luda kao sto smo naviknuti. A i na kraju, kada gledamo zastitni znak svih Chanovih filmova - nemontirane kadrove na odjavnoj spici - ne mozemo izbjeci razocaranje. Dok su nekada ti kadrovi sadrzavali slike samog Chana kako jeci od boli nakon sto je lomio ruke i noge nakon neuspjelih kaskaderskih akcija, sada je tu umjesto akcije dijalog u obliku "promasenih" replika. Jest da vrijeme cini svoje, te da Jackie Chan ne moze vise riskirati zivot kao nekada, ali umjesto limunade ostaje nam svojevrsni gorak okus u ustima. Doduse, glazba legenadrnog Lala Schiffrina je bolja od prosjeka u slicnim filmovima, ali ipak kao cjelina, film predstavlja razocarenje.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos