Nekada se ljubitelji filmske umjetnosti moraju suociti s neugodnom istinom da neka ostvarenja u kojima uzivaju, ili koja su opravdano dobila status remek-djela, ispod povrsine nude neke poruke s kojima se nikako ne bi mogli sloziti. Tako je, na primjer, jedan od najboljih nijemih filmova, ako ne i jedan od najboljih filmova uopce, Griffithovo RADJANJE NACIJE nedvosmislena propaganda rasistickih teorija i rasizmom inspiriranog terorizma. Eisensteinova OKLOPNJACA POTEMKIN je, pak, s druge strane, pod krinkom vrhunske umjetnosti mnogobrojnim generacijama prodala Staljinovu verziju socijalistickog raja. Naravno, tu je i neizostavna Leni Riefenstafl sa svojim jos nedostignutim remek-djelima TRIJUMF VOLJE i OLYMPIA, koja su mnogo ucinila za propagandu Treceg Reicha i svih mracnjackih ideja koje je ta zlocinacka drzava predstavljala. Mozda je malo presurovo usporedjivati Garyja Rossa i njegovu komediju PLEASANTVILLE s takvim djelima, kako po kvaliteti rada, tako i po neprihvatljivosti promicanih ideja, ali posto je vecina kriticara uglavnom propustila primjetiti neke vazne elemente u filmu, mozda ce ova recenzija posluziti kao svojevrsna kompenzacija.
Kao sto mnogi od nas znaju, radnja filma zapocinje u nasem vremenu, u obitelji koju cine razvedena majka (Kaczmarek), i njeno dvoje srednjoskolske djece. Jennifer (Witherspoon) je MTV isprao mozak, te ona zivi iskljucivo za izlaske s deckima i boli je briga za AIDS, upis na koledz ili nezaposlenost. Njen povuceni brat David (Maguire) se od briga o sve crnjoj buducnosti brani tako sto sate i sate provodi pred TV-ekranom, gdje je pronasao jedan bolji, ljepsi, prijatniji ali iscezli svijet u "Pleasantvilleu", humoristickoj seriji iz 50-tih godina. Brat i sestra ce, pak, imati prilke da usporede taj svijet iz prve ruke kada ih tajanstveni popravljac televizora (Knotts) pomocu magicnog daljinskog upravljaca ubaci u svijet iza ekrana. Jennifer i David se odjednom nadju u ulogama Mary Lou i Buda, dvoje djece u savrsenoj obitelji Georgea (Macy) i Betty Parker (Allen). Dok se David kako-tako snalazi u ulozi Buda, s obzirom da zna sve detalje serije, Jennifer gotovo poludi od toga sto je zaglavila u svijetu bez seksa i slicnih zivotnih radosti. No, kada se ispostavi da je njen decko iz serije lijepi kosarkas, ona odluci na njemu primijeniti neka prakticna znanja iz svoga svijeta. Kao rezultat, i ostali tinejdzeri otkrivaju seks te kao posljedicu se u savrsenom, ali crno-bijelom svijetu "Pleasantvillea" pocinju pojavljivati boje. Promjene s vremenom izazivaju bijes, "normalnih", crno-bijelih stanovnika, koji na celu s gradonacelnikom (Walsh) planiraju reakciju.
Postoje dva razloga koji su kriticari prije nego sto bi PLEASANTVILLE dignuli u zvijezde. Jedan od njih su "vrhunski" specijalni efekti, tocnije njih 17.000 (usporedbe radi, RAT ZVIJEZDA ih je imao ciglih 350). Cinjenica da je netko uopce morao koristiti specijalne efekte prilicno je cudna za film koji je uglavnom snimljen u crno- bijeloj tehnici. Problem je, naravno, u tome kako crno-bijele kadrove kombinirati s jednim jedinim detaljem u boji. U svakom slucaju, mada na tekstu taj efekt ne izgleda spektakularno, Gary Ross ga je uspio uciniti predivnim. Uistinu, rijetko je koji holivudski film u posljednje vrijeme tako dobro vizualno dotjeran. Naravno, to nije dovoljno da bi film bio dobar. Tu su i vrlo dobre uloge - kako mladog Tobyja McGuirea tako i Reese Witherspoon, ali, naravno, veterani su ti koji kradu show. Tu je vrhunski epizodist William H. Macy (FARGO), koji u nekoliko izvanrednih scena iskazuje emocije ispod saharinske povrsine pater familiasa. Joan Allen, koja se, izgleda specijalizirala za uloge napacenih supruga (NIXON, FACE/OFF), i ovdje blista u ulozi domacice koja odjednom otkriva svoje prave teznje. Steta je sto ce posljednja uloga pokojnog J.T. Walsha biti upravo ovdje, gdje je po n-ti put igrao smrdljivog i antipaticnog konzervativnog politicara. Glazba je takodjer vrlo dobra, bilo da je rijec o originalnoj partituri Randyja Newmana, o saharinskim hitovima 50-tih, tako i onim malo radikalnijim zvukovima, poput Miles Davisovog jazza.
Naravno, lijep izgled i talentirani glumci sami po sebi ne znace i dobar film. Jedna se stvar u tom pogledu mora priznati Garyju Rossu - dok se vecini danasnjih holivudskih komedija misaoni napor scenarista svodi iskljucivo na smisljanje dopadljive "high concept" ideje, dotle je scenarist ovog filma imao i proveo najozbiljniju namjeru da gledatelju saopci nekakve velike istine. Problem je u tome sto su te istine dostavljene gledatelju na didakticki nacin, gotovo vrijedjajuci njegovu inteligenciju, a i u tome sto je njihova jednostranost i dogmatska politicka poruka na razini totalitarnih pokreta koji su uposlili Eisensteina i Leni Rifenstafl. Naime, Ross je u nekoliko intervjua rekao kako je poticaj za film dobio nakon sto je Republikanska stranka, pod parolom "starih vrijednosti" osvojila u vecinu u Kongresu 1994. godine. Kada se uzme u obzir da je Ross pisac Clintonovih govora, kao i nekadasnji delegat na kongresu Demokratske stranke, nije tesko zamisliti da ce se cijeli film svoditi na nemilosrdnu osudu upravo tih "starih dobrih vremena", odnosno 50-tih godina koje razmazeni "baby boomeri" smatraju najcrnjim stranicama americke povijesti. Dakako, da su sretne obitelji s tadasnje americke televizije u stvari najobicnija smrdljiva propaganda, da su ideali sretnog zivota u bjelackim predgradjima najobicnija farsa, i da je to razdoblje jednostavno zasluzilo da bude promijenjeno u smjeru u kojem su krenuli beatnici i hipiji 60-tih godina. Promjena je nuznost, tvrdi Ross, i zato su svi oni koji se njoj protive - sto ce reci, republikanci - ista bagra kao i rasisti (diskriminacija "obojenih") odnosno nacisti (paljenje knjiga i nacisticka ikonografija u gradskoj vijecnici). Naravno, Ross nam to servira s takvom suptilnoscu da nakon odredjenog vremena ne mozemo a da ne pocnemo sazaljevati sirote gradjane Pleasantvillea kojemu je jedno deriste unistilo crno-bijelu utopiju. A samo razmazeno deriste na kraju iz cista mira postaje intelektualac, valjda zato da Rossa poslije ne bi optuzivali kako propovijeda cisti hedonizam. Dakako, da su u Rossovoj jednostranackoj viziji povijesti radikalne promjene 60-tih godina bile iskljucivo pozitivne, odnosno "reformirani" Pleasantville je iz nekih sasvim nepoznatih razloga lisen narkomanije, rasnih nereda, tinejdzerskih trudnoca, besperspektivnih klinaca i nezaposlenosti. Ross, dakako, ignorira da je to isto "sterilno, konzervativno" desetljece 50-tih zabiljezilo i prve zacetke gradjanskih prava za crnce, razbijanje tabua u kulturi i sve one tekovine koje "baby boomeri" tako sebicno prisvajaju za sbe. Ross takodjer zaboravlja da je glasacki stroj koji je 80-tih doveo Reagana u Bijelu kucu, odnosno republikance 90-tih u Kongres, sastavljen od tih istih "baby boomera" koji su jednom promjenu dozivjeli i u svojim idealima.
Dakako, postoji jos jedan razlog zbog kojeg ovaj film zasluzuje da ga se nikako ne uzme zdravo za gotov. Ako je na spici potpisan "New Line Cinema", to znaci da je novac za film dao Ted Turner, medijski mogul koji je objekt mrznje vecine filmofila u svijetu. Razlog za to jest njegova barbarska praksa otkupljivanja holivudskih filmskih klasika i njihovo kompjutersko "preradjivanje", pri cemu je kolorizacija u svrhu privlacenja nove publike samo prvi korak prije nego sto Turnerovi carobnjaci "gumpovskim" tehnikama pocnu kasapiti i silovati njihov sadrzaj. Ako ova parabola o boji kao sinonimu za pozitivne promjene jos usput pomogne Turnerovom pajdasu Clintonu da se izvuce iz nevolje, tim bolje.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos