Kvalitetni reziseri se mogu klasificirati na bezbroj nacina, a jedan od njih je i taj kako su im tekle karijere. Oni najrjedji uzivaju povlasticu da su im svi filmovi vrlo dobri. Nekima kvalitet filmova oscilira - na svako remek-djelo dolazi barem jedan promasaj ili razocaranje. Neki, pak, pocnu sa smecem kojeg ce se poslije sramiti, ali s vremenom im iskustvo i ucenje na greskama pomogne da poboljsaju svoj kvalitet. Dakako, postoje i oni koji pocnu s blistavim remek-djelima, da bi snimali sve losije i losije filmove i na kraju zivotarili od stare slave. John Frankenheimer, reziser RONINA, pripada u ovu posljednju kategoriju. Bljesnuvsi pocetkom sezdesetih s MANDZURIJSKIM KANDIDATOM i SEDAM DANA U SVIBNJU, inteligentnim, intrigantnim hladnoratovskim filmovima koji su postali instant-klasici u zanru politickog trilera, odnosno zanemarenim filmom DRUGI, koji ce postati uzorom svih buducih filmova politicke paranoje, Frankenheimer je u sedamdesetima svoju reputaciju naceo snimajuci dobre i zabavne, ali ipak ne tako pretenciozne akcijske filmove i trilere. U osamdesetima se njegova zvijezda, ako zanemarimo pomalo zaboravljeni biser 52 PICK UP, pocela gasiti, da bi se u devedestim srozao na prepotentne rekonstrukcije povijesnih dogadjaja, napravljenih za kablovsku televiziju (AGAINST THE WALL, ANDERSONVILLE). Stoga zbilja cudi sto mu je MGM, nekadasnji holivudski div kojemu posljednje desetljece ne cvatu grane, povjerila jedan svoj skupi i ambiciozni projekt - spijunski triler RONIN. Doticni je film, inace, opisan u rubrici "Pretpremijere" hrvatskog casopisa "Hollywood", sto je za iskusnije citatelje tog lista siguran znak da ce dozivjeti veliko razocaranje. Sto se americke kritike tice, uz neke izuzetke, ona nije bila previse odusevljena, a ni publika se nije pretrgla odlaziti u kina.
Radnja zapocinje nakon titla koji nam opisuje znacenje rijeci "ronin" - japanski samuraj koji je prezivio smrt svojeg feudalnog gospodara, te je prisiljen lutati zemljom i zaradjivati za zivot kao prezreni placenik. Junaci ovog filma su takodjer, u nekom smislu, ronini - bivsi operativci spijunskih agencija, koje je kraj hladnog rata ostavio bez posla, te koji su prisiljeni svoje talente iznajmljivati mafiji, teroristima i slicnim opakim tipovima. U jednom pariskom bistrou, djevojka koja se zove Deirdre (McElhone), i kojoj jedino teski irski naglasak odaje kakvo-takvo podrijetlo, okupila je skupinu bivsih obavjestajaca sa svih strana svijeta. To su Sam (de Niro), bivsi agent CIA-e; Vincent (Reno), bivsi francuski profesionalni vojnik; Gregor (Skarsgard), bivsi istocnonjemacki strucnjak za komunikacije koji je nekada radio za KGB; Larry (Suddeth), sutljivi americki vozac te Spence (Bean), britanski strucnjak za naoruzanje. Deirdre je tim okupila u svrhu izvodjenja komplicirane i riskantne akcije, kojoj je cilj da se metalni kovceg s nepoznatim, ali prilicno vrijednim sadrzajem, otme iz ruku nepoznatih, ali opakih tipova, prije nego sto bude prodan Rusima. Nitko od ucesnika akcije, pa ni sama Deirdre, ne znaju sto se zapravo nalazi u kovcegu, ali sadrzaj je prilicno vrijedan Deirdrinom tajanstvenom sefu Seamusu (Pryce). Nakon sto se ucesnici tima konacno docepaju kovcega, ispostavi se da je prilicno upitno hoce li itko od njih biti adekvatno isplacen za svoj trud, odnosno hoce li nastojati prevariti jedni druge.
Neki su kriticari, nastojeci sacuvati reputaciju svog nekadasnjeg idola, ulozili velike napore ne bi li neke od pozitivnih znacajki ovog spijunskog trilera prikazali vaznijim od mnogobrojnih slabosti. Cinjenica je, pak, da zavrsetak hladnog rata i klintonovska paradigma o kraju povijesti, koju nam Hollywood tako uporno prodaje u svojim filmovima, oduzima dosta zanimljivosti zanru spijunskog trilera. Igrice nekadasnjih supersila nam vise ne izgledaju tako vazne, i najbolji su oni trileri koji nam o motivima njihovih "igraca" govore sto manje. RONIN izgleda kao da bi mogao biti takav, ali samo u prvom dijelu. Umjesto da gubi vrijeme na detaljno opisivanje zavjere, Frankenheimera prvenstveno zanima akcija, odnosno kako, a ne zasto, Sam i njegovi kolege rade ono sto rade. Neke od tih akcijskih scena su vise nego dojmljive, pogotovo jedna u drugom dijelu filma, koja bi mogla posluziti kao svojevrsna rekonstrukcija smrti princeze Diane. Na nasu nesrecu, sve te scene, prepune jurnjave, tucnjave, pucnjave u kolicinama i nasilju primjerenijim Hong Kongu nego Hollywoodu imaju jednu veliku manu - izmedju njih mora postojati nekakvo vezivno tkivo. I upravo je to ono sto unistava ovaj film. Naime, ono sto bi jedan John Woo sredio u par sekundi, Frankenheimer razvlaci u duge, besmislene scene (kao susret obavjestajaca na pocetku) koje film cine duzim od dva sata, koliko film zapravo traje. Neke od scena su, pak, olicenje scenaristicke arogancije i groteske, koja bi bila primjerenija hongkonskim komedijama nego mrtvacki ozbiljnom holivudskom filmu. Svi, koji su, poput autora ovih redaka, veliki fanovi bivse istocnonjemacke klizacice Katarine Witt, bit ce sretni sto svoju omiljenu sportasicu vide na velikom ekranu, ali im se nece dopasti to sto je anonimni i s pravom nepoznati scenarist J.D. Zeick namijenio njenom liku. Jos je zalosnije u epizodnoj ulozi vidjeti Michela Lonsdalea, odlicnog karakternog glumca, koji svojom pojavom sluzi kao podsjetnik na Zinemmannov DAN SAKALA, cetvrt stoljeca remek-djelo spijunskog trilera koje je svjetlosnim godinama daleko od ove Frankenheimerove nesrece. S druge strane, glumci su O.K. mada se nece imati razloga posebno ponositi nastupom u RONINU. De Niro jednom svojom improvizacijom (ili je u pitanju Mametov tekst?) daje jedan jedini dasak humora. Sve u svemu, na trenutke profesionalno uradjeni, ali prilicno zamorni film, koji ce bolji dojam ostaviti na gledatelje opskrbljene videom i daljinskim upravljacem.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos