WHAT DREAMS MAY COME)
"Ovo nas sve ceka." Tim prepotentnim rijecima nam promotivni trailer objasnjava temu filma - istu ona koja je zasluzna za bezbrojne filozofske i religiozne spekulacije u posljednjih nekoliko tisucljeca. Vjecno pitanje - ima li zivota poslije smrti - gotovo svakog covjeka ima razlicit odgovor, ali to nije sprijecilo Hollywood da se i on, dakako, na svoj nacin, ukljuci u debatu. S obzirom da je rijec o tvornici snova, kojoj je cilj uveseliti publiku, odgovor je u svim tim filmovima obicno bio pozitivan. Na zalost, fenomen zagrobnog zivota je najcesce u tvornici snova bio jeftini izgovor za ultrasladunjave, pseudoreligiozne komedije koje nisu pronalazile adekvatnu ravnotezu izmedu ozbiljnosti teme i humoristickog pristupa (BRANIM SVOJ ZIVOT Jamesa Brooksa iz 1991. godine je najeklatantniji primjer). Sudeci po predlosku, ni najnovije ostvarenje iz serije, WHAT DREAMS MAY COME (inspirirano stihom i Hamletovog monologa, koje su nasi vrli "Blitzovi" distributeri preveli kao JA CU BUDAN SANJATI) nije imalo neke velike perspektive. Iako je autor predloska, SF i fantasy pisac Richard Matheson (JA SAM LEGENDA), itekako zaduzio Hollywood, ovaj njegov roman su kriticari smatrali jednim od najgorih u njegovoj karijeri. Sretna je okolnost bila to sto se predloska dohvatio Vincent Ward, novozelandski filmas najpoznatiji po svom neobicnom SF-prvijencu NAVIGATOR. Rezultat bas i nije bio dojmljiv - kritike su bile podijeljene, a film je postigao prosjecni uspjeh na kino- blagajnama.
Glavni je junak filma Chris Nielsen (Williams), neurokirurg koji uziva u idilicnom braku s Annie (Sciorra). Njihova bracna utopija se pocinje rusiti kada dvoje njihove djece - sin Ian (Paddock) i kci Marie (Grant) poginu u prometnoj nesreci. To izuzetno tesko pogadja Annie, i tek ce je intenzivna psihoterapija slikanjem izvaditi iz krize. No, to nije kraj nesreca Nielsenovih - sam Chris pogine u prometnoj nesreci. Taj dogadjaj za Annie predstavlja katastrofu, a za Chrisa predstavlja pocetak nove egzistencije. Nakon sto neko vrijeme kao duh opsjeda Annie, uz pomoc vodica Alberta (Gooding) odlazi u Nebo, svoj vlastiti univerzum kojeg kompletno sacinjavaju idilicni prizori, inspirirani Annienim umjetnickim slikama. U pocetku on uistinu uziva u vjecnom, bezbriznom zivotu, ali onda mu Albert saopci kako je Annie u nastupu depresije pocinila samoubojstvo, te da ce zbog toga zavrsiti u Paklu. Raj bez voljene supruge za njega nije Raj, pa Chris odlucuje otici u sam Pakao i odatle izvuci Annie, pri cemu ce ga pratiti Tragac (von Sydow).
JA CU BUDAN SANJATI je i kritiku i publiku podijelila na dva tabora. Na jednoj strani su oni koji su nakon gledanja ostali otvorenih usta zbog vrhunskih specijalnih efekata te vise nego inventivne scenografije, kostimografije i uopce vizualnog izgleda filma. Ekipa scenografa na celu s Eugeniom Zanettijem upregla je sve svoje kreativne potencijale ne bi li sto upecatljivije docarala nestvarne pejzaze Onostranog, pri cemu su im kao inspiracija sluzili radovi klasicnih umjetnika kao sto su Breughel, Bosch, Delacroix, ali i nesto noviji kao H.R. Giger. Na drugoj strani barikada nasao se onaj dio publike i kritike koji je usprkos svih tih vizualnih carolija imao vremena da misli o materijalu koji povezuje sve te lijepe slicice. Njima je vise nego zasmetala cinjenica sto je scenarij Ronalda Bassa jednu tako intrigantnu temu kao zagrobni zivot sveo na obican dekor prozaicnoj, ultrasentimentalnoj "ljigi", koja je primjerenija mnogo jeftinijim komedijicama s Meg Ryan. Da stvar bude gora, cak ni fantasy svijet, na cijim bi tanusnim temeljima trebao stajati ovaj film, nema vlastitu unutarnju logiku niti ustanovljena "pravila igre", vec autori sve nade polazu na unaprijed stvorene predrasude gledatelja koje bi nekako trebale opravdati nesuvislu mjesavinu krscanskih i new age koncepata. U tom svjetlu pogotovo ironicno zvuci tvrdnja producenata kako je scenarij nastao na osnovu "ozbiljnih znanstvenih istrazivanja" o fenomenu zagrobnog zivota. Konfuzija je jos veca zbog Wardovog upornog nastojanja da radnju filma, koja se dogadja u zagrobnom zivotu, stalno prekida zbunjujucim "flashbackovima" ciji je sadrzaj ultrakonvencionlna i dosadna svakodnebnica bracnog zivota Nielsenovih.
Mozda bi se sve to autorima moglo i oprostiti, da u film kalkulantski nisu uvukli poznate glumce. Robin Williams, koji tumaci glavnu ulogu, vec je prije dokazao da se podjednako moze snalaziti i u drami, kao i u komediji, te mu ovo zbilja nije trebalo. Slicno je i s Annabellom Sciorrom, ciji tretman u ovom filmu moze biti metafora za razlicitu vrijednost forme i sadrzaja ovog filma - na pocetku, kada je uglavnom vidimo kao Nielsenovu viziju, ona izgleda kao najpozeljnija zena svijeta; kada, pak, vidimo njenu depresivnu rutinu "supruge s ozbiljnim psiholoskim problemima", tesko nam je zamisliti da bi zbog te "strace" netko isao donijeti casu vode u krevet, a kamoli sici u Pakao. Ostalo dvoje glavnih glumaca - Gooding i Von Sydow - su tu iskljucivo da glume svoje genericke, tj. Stereotipne uloge u holivudskom filmu - superdobrog crnca i cinicnog, poluzlog bijelca.
Kada se sve zbroji i oduzme, JA CU BUDAN SANJATI je film koji ne zasluzuje nasu paznju, ali zbog lijepih slicica prije zasluzuje cistiliste nego pakao.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos