BOOGIE NIGHTS
Prije nego sto zapocnem s recenzijom ovog filma, morao bih kazati par rijeci o poslovnoj politici nasih distributera. U posljednje vrijeme, neki od njih, pogotovo oni manji, kao, na primjer, UCD, pokazuju znakove nevjerojatnog potcjenjivanja domace publike. Tocno je da je Hrvatska malo kino-trziste, koje jedva moze absorbirati 120-ak novih naslova godisnje, i razumljivo je da se distributeri moraju sluziti svim mogucim trikovima ne bi li doveli publiku u kino. No, dok koristenje domacih estradnih zvijezda i zvjezdica u prigodnim "spotovima" na trenutke moze izgledati simpaticno (cak i onda kada pjesma doslovno nema blage veze s radnjom filma), prckanje s naslovima se distributerima moze vratiti u glavu. UCD, koji se proslavio svojim preimenovanjem filmova (oskarovac WINGS OF THE DOVE prekrsten u PRELJUBNICU, iako u filmu nema nikakvog preljuba), ovaj put je zbilja prekardasio s filmom BOOGIE NIGHTS. S jedne strane moze izgledati logicno, sto je s obzirom na temu, film preveden kao KRALJA PORNICA. No, s druge strane, prepricavanje teme je zapravo publiku otjeralo iz kina - vecina onih koji ne prate filmske vijesti nisu bili sigurni hoce li usavsi u kino gledati normalni ili porno film. Naravno, u situaciji kakva jest, vecina se odlucila igrati na sigurno i cekati video-distribuciju. Tako je, na primjer, autor ovih redova bez uspjeha pokusao pogledati film u jednom malom mjestu - predstava je bila otkazana zbog premalog zanimanja publike.
Film kojemu je UCD tako temeljito unistio sve sanse za uspjesnu kino-distribuciju i kojeg je publika ignorirala mogao bi za nekih desetak godina vrlo lako postati klasikom. Vec mogu zamisliti buduce kriticare i teoreticare filma kako sa zgrazanjem osudjuju losandjelesku Akademiju koja je umjesto jednog remek-djela kao BOOGIE NIGHTS "Oscare" udijelilo ultrakomercijalnom blockbusteru TITANIC. S druge strane, Akademiju, koja je uvijek bila poznata po tome da ide na sigurno, ne bi trebalo previse ni osudjivati. Autor filma, Paul Thomas Anderson, je 27-godisnji mladac kojega, po svemu sudeci, ceka briljantna karijera, pa nije tesko pretpostaviti da bi mogao uhvatiti zlatni kipic za koju godinu ili dvije. A i tema filma nije bas previse po volji Akademijinih glasaca - tu nema nekih epskih scena, propovijedanja "politicke korektnosti" ili, pak, protagonista koje muci neka teska fizicka ili psihicka mana.
Naprotiv, junak ovog filma, Eddie Adams (Wahlberg) je, kako sam kaze u jednoj sceni, "blagoslovljen". Taj blagoslov, doduse, nije neki posebni talent niti velika pamet - Eddie je napustio skolu i majku koja ga smatra luzerom - nego jednostavna cinjenica da je obdaren velikim penisom. Price o njegovoj velicini su Eddieja napravile svojevrsnom atrakcijom nocnog kluba u kojem radi. Tamo ga posjeti Jack Horner (Reynolds), reziser "filmova za odrasle", zanra koji 1977. godine, kada zapocinje radnja filma, dozivljava nagli bum. Eddie prihvaca Hornerovu ponudu da svoj talent iskoristi pred filmskim kamerama, i, promijenivsi ime u "Dirk Diggler", preko noci postaje velika porno-zvijezda. Dok se Eddieju ispunio san, Horner tezi da snima porno-filmove koji zadovoljavaju kriterije prave umjetnosti. U tome mu pomaze mala armija vjernih suradnika i zivopisnih likova, medju kojima je i porno-glumica i njegova nevjencana supruga Amber (Moore), koja ce mladom Eddieju postati nadomjestak za majku. Kasnih sedamdesetih zivot je lagodan, seks je slobodan, a kokain jeftin. Ali, s dolaskom osamdesetih se stvari mijenjaju - Hornerov producent Floyd Gondolli (Hall) upozorava na novu video-tehnologiju koja ce omoguciti svakoj susi da snima porno-filmove. Horner se mora prilagoditi novim, snizenim standardima koji kvantitet pretpostavljaju kvalitetu. U novim okolnostima se Eddie, kao i cijeli niz likova, tesko snalazi, i zapocinje njegov postupni pad u pakao droge.
Gotovo dva desetljeca nakon Schraderovog filma U PODZEMLJU SEKSA, Anderson je prvi srednjostrujaski filmas iz Hollywooda koji se ozbiljnije bavi temom porno-industrije u suvremenoj Americi. Djelomicni motiv za njegov izbor teme jest i cinjenica da je porno-film, kojemu je ultraliberalna klima sedamdesetih omogucila da se izvuce iz kriminalnog geta, postao svojevrsnom ikonom tog, danas prilicno "cool" desetljeca. Iako je doba naftne krize, terorizma, Watergatea i vijetnamskih trauma od suvremenika nazvano "olovnim godinama", ti isti ljudi su nakon odredjenog vremena postali nostalgicni i poceli sedamdesete nazivati zlatnim dobom seksualnih i svih ostalih sloboda. Stvari slicno stoje i s ljubiteljima porno-filma, koji se s dosta nostalgije sjecaju tzv. Zlatnog doba, koje je trajalo od 1977. do 1982. godine. U to je vrijeme granica izmedju porno-industrije i Hollywooda bila nejasna - jedan Paul Thomas, koji je npr. glumio Petra u ISUSU KRISTU SUPERSTARU, postao je velikom porno-zvijezdom. Filmovi su se snimali na 35 mm-skoj vrpci, na egzoticnim lokacijama i profesionalnim studijima, glumci su se trudili uzivljavati u ulogu u pamtiti tekst; scenariji su posjedovali suvisli zaplet i kompleksne likove. U nekim slucajevima je jedina razlika izmedju prosjecnog holivudskog filma i porno-filma bila u tome sto je potonji sadrzavao scene eksplicitnog, neglumljenog seksa, a neki porno-klasici bi se cak mogli nazvati "pravima".
Mnogi su kriticari bili zbunjeni nacinom na koji je Anderson pristupio temi Zlatnog doba porno-filma. Iako Anderson pokazuje dosta nostalgije prema tim sjajnim godinama, ne moze se nikako reci da on glorificira porno-industriju. Hornerovo nastojanje da pravi "umjetnicke" porno-filmove je bio pothvat u zacetku osudjen na propast, pa u prvom dijelu Anderson postavlja svojevrsni ironicni odmak. U drugom dijelu, koji pokazuje postupni povratak porno-industrije na dno, kao i nimalo zavidne sudbine negdasnjih zvijezda, ironicni humor zamjenjuje tragedija (dosta nalik na Boyleov prijelaz od komedije na dramu u TRAINSPOTTINGU). Pa ipak, Anderson cak ni ovdje ne pokusava dati nekakvu jeftinu moralisticku osudu pornografije; za njega je ona jednostavno biznis, jednako tako legitiman kao i svaki drugi oblik zabave, a u neku ruku cak i posteniji prema konzumentima od "postene" kinematografije. U zavrsnim scenama, u kojima se pokazuje da porno-milje moze covjeku uistinu biti svojevrsni nadomjestak za obitelj, gledatelju je ostavljeno da sam donosi svoje sudove.
Kao reziser, Anderson pokazuje veliku vjestinu, dostojnu jednog Scorseseja, koji mu je bio ocigledni uzor. To se pogotovo ogleda u cijelom nizu scena u pocetnom dijelu filma, u kojima Anderson u jednom jedinom neprekinutom kadru pokazuje na desetine razlicitih dogadjaja i likova, i to s mnogo vise detalja nego npr. sam Scorsese u legendarnoj sceni u DOBRIM MOMCIMA (de Palma sa svojim slicnim maniristickim scenama je prema Andersonu mucak). Anderson takodjer poklanja dosta paznje vizualnim detaljima, pogotovo onima koji se odnose na sedamdesete godine. I izbor soundtracka je nevjerojatno dobar, tako da ce ljubitelji disco i slicne glazbe imati razloga za uzivanje. Anderson se u filmu malo i igra sa stilovima, pogotovo u sceni fiktivnog dokumentarca o Dirku Diggleru, ocigledno inspiriranim filmom EXHAUSTED, pravim dokumentarcem o zivotu velikog Johna Holmesa, porno-superzvijezde ciji je tragicni zivot bio vise nego ocigledna inspiracija za Digglerov lik.
Glumci su vise nego odlicni. Mark Wahlberg, bivsi model za intimno rublje Calvina Kleina i jedan od prvih bijelih rappera, je odlican kao fizicki privlacna, ali ne bas previse bistra filmska zvijezda. Ali, prave su uloge napravili sporedni glumci - Burt Reynolds, superzvijezda sedamdesetih, uspio je ovom ironicnom ulogom sa sebe sprati ljagu nastalu nastupom u nesreci zvanoj STRIPTEASE; uloga Hornera mu jedna od najboljih u zivotu. Julianne Moore je takodjer odlicna u ulozi zene rastrgane izmedju majcinskih oscjecaja i narkomanije. Mlada Heather Graham (SWINGERS, IZGUBLJENI U SVEMIRU) je dobra kao lijepa, ali ne previse bistra djevojka. Don Cheadle, pak, briljira kao potpuno atipicni crnac - tehnicar zaljubljen u country glazbu. Andersonovi stari suradnici su takodjer odlicni - John C. Reilly kao Eddiejev kolega koji nedostatak penisa nadoknadjuje viskom mozga, kao i veteran Philip Baker Hall koji ponavlja ulogu iz Andersonovog velikog debija TESKA OSMICA. Neki likovi, doduse, nisu previse profilirani, ali isto tako valja pohvaliti odlicnu epizodu Alfreda Moline kao ultradrogiranog i nasilnog plejboja, kao i danas popularnog epizodista Williama H. Macyja (FARGO) kao nesretnog Hornerovog snimatelja. Anderson je u castingu dao i svojevrsni hommage porno-industriji, tako da se, na primjer, porno-zvijezda Nina Hartley pojavljuje u maloj ulozi.
Neki ce filmu vjerojatno zamjeriti preveliku epsku sirinu i razvucenost. Neki ce zamjeriti nedostatak jasnog stava prema fenomenu porno-industrije, kao i drustvenom zlu koje je uz njega povezano. Neki ce mozda biti uvrijedjeni banalnoscu zavrsne scene (iako ona moze posluziti i kao svojevrsni ironicni komentar). Neki ce biti razocarani time sto Anderson nije, s obzirom na temu, bio eksplicitniji u prikazu erotskih scena. Ipak, bez obzira na sve, BOOGIE NIGHTS je film koji ce nas oduseviti svojim vizualnim savrsenstvom, bogatstvom detalja i suptilnom kombinacijom komedije i drame. U svakom slucaju, rijec je o filmu koji je prije zasluzio "Oscara" od TITANICA, od kojeg je, uzgred receno, gotovo trinaest puta jeftiniji.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos