SAVING PRIVATE RYAN
Svaka neizvjesnost je potpuno izlisna, jer se ishod dodjele "Oscara" za ovu godinu unaprijed moze predvidjeti. SPASAVANJE VOJNIKA RYANA, ratni spektakl kipicima vec ovjencanog Stevena Spielberga, je onakva vrst filma kakvu Hollywood obozava - kriticari ga uzdizu u nebesa, publika hrli u kino, a cak i politicari ga uzimaju kao primjer promicanja americkih vrijednosti. U takvoj situaciji, svatko tko bi dao glas nekom drugom filmu smatrao bi se izdajnikom svega za sto se Hollywood zalaze. Dio kriticara, pogotovo onih ne-americkih, vec ima drugo misljenje, ali to ovdje i nije toliko vazno. SPASAVANJE VOJNIKA RYANA mozda nije film koji bi mogao nadmasiti fenomen TITANICA, ali ce i svjetska (pa i nasa) publika nastaviti hrliti u kino, a art-snobovi mjesecima razglabati kako su bili duboko dirnuti tim "iskustvom".
Spielbergu nije prvi put da se dotakao drugog svjetskog rata, sukoba koji mnogi danas drze posljednjim "dobrim" ratom u kojem se manje-vise znalo tko je dobar, a tko los momak, i u kojem nitko nije postavljao glupa pitanja zasto bi milijuni zdravih seljackih sinova trebali riskirati svoje dragocjene glave. Osim sto se tim ratom bavio u svojim amaterskim filmovima, snimljenim jos dok je bio djecak, heroji tog rata igraju sporednu ulogu u njegovim klasicnim djelima kao sto su RALJE i BLISKI SUSRETI TRECE VRSTE, kao sto je i predvecerje tog rata posluzilo kao vrijeme radnje popularnog serijala o Indiani Jonesu. Samim ratom su se direktno bavila dva njegova vrlo osobna filma - CARSTVO SUNCA iz 1987. godine i SCHINDLEROVA LISTA, "Oscarom" nagradjena (i prilicno precijenjena) prica o holokaustu, snimljena 1993. godine. Shvativsi da Akademijini glasaci vole "velike" teme, Spielberg je vlastitu formulu - jedan "veliki" film na jedan komercijalni - pokusao prosle godine primijeniti na AMISTAD, ali je dozivio neuspjeh. Ove je godine isao na sigurno - SPASAVANJE VOJNIKA RYANA je istovremeno "veliki" film o drugom svjetskom ratu, ali istovremeno i za publiku atraktivna kombinacija ratnog spektakla i melodrame. Uspjeh, naravno, nije izostao.
Radnja zapocinje kada ostarjeli veteran (Young) posjecuje grobove svojih suboraca koji su poginuli prilikom saveznickog iskrcavanja u Normandiji 1944. godine. Flashback nas dalje vodi u vrijeme samog iskrcavanja, kada americki V korpus pokusava uspostaviti mostobran na dijelu normandijske obale poznate pod sifrom "Omaha". Americki vojnici u desantnim plovilima su prije samog iskrcavanja prilicno nervozni, a njihova nervoza je opravdana u trenutku kada shvate da pred sobom imaju dobro ukopanu 352. diviziju Wehrmachta. Dobar dio americkih vojnika uopce i ne stize ziv do obale, a oni koji uspiju se nadju na pjescanoj plaz bez ikakvog prirodnog zaklona, gdje su idealna meta za njemacke mitraljeze, minobacace i artiljeriju. Usred sveg tog neopisivog pokolja kapetan Miller (Hanks) uspijeva svoju jedinicu, odnosno ono sto je od nje ostalo, nekako dovuci u kakav-takav zaklon te potom organizirati juris na njemacke bunkere. Nakon sto je mostobran konacno siguran, Miller ima prilike vidjeti na tisuce svojih mrtvih suboraca koji plutaju na obali zacrvenjenoj od krvi. Medju njima je i Sean Ryan, jedan od trojice brace koja su poginula na isti dan. General Marshall (Presnell), zapovjednik americke vojske, odlucuje cetvrtog brata iz propagandnih razloga izvuci iz rata. Problem je u tome sto se on zagubio medju padobrancima 101. divizije, ubacene iza njemackih linija. Kapetan Miller dobija zadatak da zajedno sa sedmoro svojih ljudi ode potraziti vojnika Jamesa Ryana i dovuci ga na sigurno. Miller pristaje, iako njegovi ljudi ne zele riskirati svoje zivote radi jeftine propagande. Put ih vodi kroz pitoresknu Normandiju, gdje jednako dezorganizirane americke i njemacke trupe pokusavaju stvoriti kakvu-takvu liniju fronte.
Kada je govorila o ovom filmu, vecina je kriticara spominjala uglavnom pocetnu scenu, kao nesto dosada nevidjeno u povijesti kinematografije. Spielberg je, kao nijedan filmas prije njega, iskoristio sve mogucnosti Hollywooda da ultrarealisticki docara stvarnost bitke i cinjenicu da postoje situacije kada nikakva superiorna tehnika, taktika i obucenost ne mogu sprijeciti covjeka da nastrada cistom igrom slucaja. Mnogi su gledatelji ostali sokirani nacinima na koji ljudsko bice moze napustiti ovaj svijet, i to sve docarano na najrealistickiji moguci nacin. Kamera Janusza Kaminskog je savrsena, a snimanje "iz ruke" nas doslovno baca usred tog ratnog kaosa. Tih prvih pola sata filma je remek-djelo filmske tehnike, dostojno "Oscara" ne za jednu godinu, nego za cijelo desetljece.
Problem sa SPASAVANJEM VOJNIKA RYANA je u tome sto film odjednom mijenja ton i umjesto ultrarealistickog i beskompromisnog prikazivanja ratnog klanja postaje klasicna zasladjena melodrama, prepuna neuvjerljivog patosa, kliseja i glazbe Johna Williamsa koja je daleko ispod nivoa tog velikog majstora. Glumci su, doduse, odlicni - Hanks je uvjerljiv kao tip koji mora biti najbolji, iako se rat osjeca na njemu; Sizemore je savrsen kao ultrapouzdani narednik, a ostali glumci su takdojer dobri, iako su njihove uloge sasvim u skladu s klisejima filmova iz drugog svjetskog rata, tako da mozemo sa sigurnoscu predvidjeti koji ce od likova prezivjeti film a koji nece (sreca je da americke trupe u Normandiji nisu imale crnaca u svojim redovima, inace bi mogli primijeniti i pravilo "brother always dies first"). Jos jedan od kliseja je potpuno nepotrebna i tesko shvatljiva epizoda sa zarobljenim Nijemcem, koja je samo jos jedna prilika za duboko moralizatorske dijaloge i melodramatske konflikte. No, dojam popravlja dojmljiva scena zavrsne bitke za most, u kojoj Spielberg kombinacijom montaze i "rucne" kamere uspijeva u onome sto malo koji akcijski reziser moze uciniti - da nam, usprkos desetine likova, u svakom trenutku bude jasno sto se zapravo dogadja. Na kraju nas, doduse, razocarava sa deus ex machina (mada je nacin na koji je to postignuto jedan od Spielbergovih zastitnih znakova).
Mnoga su se kriticarska koplja lomila oko toga sto je, zapravo, pjesnik htio reci? Da li je rat uistinu pakao, odnosno je li SPASAVANJE VOJNIKA RYANA antiratni film kao sto sugerira besmisleno krvoliptanje na samom pocetku? Ili je ponekad covjek duzan ubiti drugog covjeka odnosno zrtvovati svoj zivot kao sto sugerira ostatak filma, koji bi bio krasan primjer ratnohuskacke propagande? Film bi mozda bio doista snazan da je to pitanje ostalo otvoreno, ali zato je bio potrebniji nesto odmjerneiji pristup. U svakom slucaju, Spielberg je napravio dobar posao, ali isto tako samo produbio neke holivudske stereotipe o drugom svjetskom ratu - kao da se on vodio iskljucivo izmedju Amerikanaca i Nijemaca, a da su Zidovi bili jedine zrtve i razlog rata (britanski feldmarsal Montgomery se samo jednom spominje u filmu, i to u neopravdano negativnom kontekstu). Jasno je ocekivati da ce Hollywood snimati americki film o Amerikancima za americku publiku, ali je ponekad zbilja gnjusno gledati kako ostale nacije, koje su daleko vise stradale i dale veci doprinos saveznickoj pobjedi (npr. Rusi, koji su u vrijeme iskrcavanja vec bili slomili kraljesnicu Treceg Reicha) budu tako zlocinacki ignorirane. Dakako, tu su i neke tehnicke neuvjerljivosti - plasticna pokrivala za puske (tadasnji vojnici su koristili kondome), P-51 kao unistavac "tigrova" (taj su zadatak obavljali "Hawker Typhooni", ali Spielberg voli taj avion) i 2. rendzerski bataljun na Omahi (u stvarnosti je bio nesto zapadnije, napadajuci napustenu obalnu bateriju na Point-d-Ho).
No, usprkos svojoj precijenjenosti (sovjetski film IDI I GLEDAJ iz kasnih 80-tih je daleko mracniji i realisticniji prikaz surove stvarnosti drugog svjetskog rata), SPASAVANJE VOJNIKA RYANA ostaje jedan od najboljih ratnih filmova snimljenih u posljednje vrijeme. Da nema nekih scena koje bi uistinu mogle uznemiriti osjecajnije gledatelje, valjalo bi ga preporuciti mnogim ljudima da shvate da je rat nesto vise od video-igre.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos