Jedna od najzalosnijih cinjenica vezana uz stanje sedme umjetnosti u danasnjoj Hrvatskoj nije toliko u tome sto je domaca produkcija tako jadna. Problem je u tome sto domace gledateljstvo, pogotovo ono zahtjevnije, ne dobija pravu sliku o tome sto se, zapravo, dogadja u svijetu. Krivica je to distributera koji ziheraski smatraju gotovom cinjenicom da je publika danas spremna gledati iskljucivo angloamericke filmove, te za sve druge kinematografije nema mjesta. A nekada je bilo drukcije: ljudi su odlazili u kina gledati talijanske, francuske, pa i istocnoevropske filmove. Od ovih potonjih najpopularnija je, dakako, bila cehoslovacka kinematografija. Mala armija "sjajnih momaka s kamerama" stvorila je reputaciju svojim vjestim izigravanjem ideoloskih postulata real-socijalizma, te izgradila tradiciju "malog", humanog filma o malim ljudima, koji je odusevljavao kritiku, a i zabavljao publiku. No, za Hrvatsku je, izgleda, povijest cehoslovacke kinematografije zavrsila 1989. godine, cetiri godine prije nego sto ce se i sama drzava razdvojiti na Cesku i Slovacku. Ceska kinematografija, po misljenju hrvatskih distributera, kao da i nije postojala, te je trebao "Oscar" da po obicaju skrene paznju da nasa slavenska braca sa sjevera znaju praviti dobre filmove.
KOLJA, film kojemu je pripala cast da bude prvi film iz separirane Ceske koji ce biti prikazan u nasim kinima, ima zaplet koji moze posluziti kao uzor i hrvatskim filmasima. Godine 1988. Cehoslovacka je vec dvadeset godina pod tihom sovjetskom okupacijom, a Frantisek Louka (Sverak) je 55-godisnji violoncelist koji je ostao bez posla u filharmoniji zbog bratove emigracije i vlastitog prkosa komunistickoj birokraciji. Dok za zivot zaradjuje svirajuci na pogrebima, zabavlja se koristeci svoje zavodnicke sposobnicke. Nevolja je u tome sto svoj violoncelo mora nositi preko pola grada, pa mu je potreban auto. Njegov poznanik i u mutne poslove ukljuceni pogrebnik Broz (Vetchy) mu nudi potrebni novac ako pristane na fiktivni brak s Ruskinjom Nadezdom (Livanova), kojoj treba cesko drzavljanstvo da bi mogla lakse emigrirati na Zapad. Frantisek nevoljko pristaje, a sumnje mu postanu potvrdjene kada nevjesta pobjegne, ostavivsi mu svojeg petogodisnjeg sincica Kolju (Chalimon). Vjecni nezenja Frantisek nema pojma o roditeljstvu i odjednom je suocen s velikim problemom; dijete ne zna ceski, a on ne zna ruski, ali ce nakon niz peripetija njih dvoje poceti voljeti jedno drugo.
KOLJA nije ni prvi ni posljednji film koji koristi melodramatsku formulu o neodgovornom plejboju kojeg nezeljeno i izenadno roditeljstvo transformira na bolje, ali je zato prilicno neobican u tome sto je stavlja u originalan kontekst sumraka komunizma. Ta tema, koju ceski filmasi, zahvaljujuci mnogo sretnijim povijesnim okolnostima u posljednjem desetljecu, mogu govoriti s mnogo manje kompleksa od hrvatskih, dala je priliku za cijeli niz gegova u kojemu su s mnogo ironije opisali konformizam, apatiju licemjerje i salonsko rodoljublje koja je vladala medju obicnim narodom za vrijeme "olovnih godina". Kao i cehoslovacki filmasi, koji su u "malim", zivotnim pricicama nalazili zahvalan odmak od sumorne "velike" svakodnevnice, tako i glavni junak svoju unutarnju emigraciju pronalazi u privatnom hedonistickom raju bez odgovornosti. Isto je tako za hrvatske filmase nezamislivo snimiti film koji bi jednu takvu traumu kao dvadeset godina sovjetske okupacije iskoristio za urnebesnu komediju (poput briljantne scene s Frantisekovom majkom koja Ruse iz dna duse, i ruskim vojnicima koji se svako malo zaustavljaju kod njene kuce). Pogotovo je tesko u hrvatskom filmu zamisliti jednu od zavrsnih scena, u kojoj dva ogavna tajna policajca, koji su mucili glavnog junaka, u masi naroda skandiraju porazu komunizma i dolasku demokracije.
Po sadrzaju bez svake sumnje originalan, vrckav, ironican, KOLJA je i s cisto tehnicke strane vise nego dobar film. To se mozda moze objasniti i time da je odnos dvoje glavih junaka u neku ruku odraz odnosa izmedju oca - scenarista i glavnog glumca Zdeneka - i sina - rezisera Jana - Sveraka. Zdenek Sverak, koji je sa svojim izgledom zrele muzevnosti dosta slican Seanu Conneryju, uspijeva nas zabaviti svojim, za cesku kinematografiju tipicnim, minimalistickim glumacim manirama i svoj lik pokazati kao obicnog, ali ipak plemenitog covjeka. Isto tako Andrej Chalimon je prikazan kao ne bas preslatko deriste, ali sicusno stvorenje kojeg ne mozete ne voljeti. I ostali su glumci izvrsni, pogotovo Libuse Safrankova kao Frantisekova ljubavnica. Glazba je u ovom filmu dosta vazna, i Ondrej Soukup vjesto koristi Dvoraka i druge ceske klasike u kombinaciji s vlastitim temama. Jedina bi veca zamjerka ovom filmu trebao biti mozda ipak previse brz zavrsetak, koji "barsunastu revoluciju" 1989. godine koristi vise kao usputnu atrakciju nego kao zadovoljavajucu dramatsku katarzu.
Usprkos svega, KOLJA je film koji se ne smije propustiti.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos