Jedan od problema s kojima su se filmski recenzenti sa ovih prostora morali suocavati od samih pocetaka kinematografije bio je los kvalitet zvuka u kino-dvoranama. Vrlo cesto se znalo desavati da gledatelji zbog toga imaju tek nejasnu predodzbu o sadrzaju teksta kojeg glumci izgovaraju u filmu. Strani filmovi su takav nedostatak koliko-toliko nadoknadjivali titlovima, ali domaci (i "domaci") su vrlo cesto bili totalno nerazumljivi. U novija vremena, iz razumljivih razloga, domacih filmova bas i nije bilo previse, pa se moglo ocekivati da ce se kvalitet zvuka u domacem filmu malo popraviti. No, PUSKA ZA USPAVLJIVANJE, jedna od velikih nada proslogodisnjeg pulskog festivala, pokazala je da ce takvih neugodnosti jos biti.
Los zvuk u Hribarovom filmu je nanio dosta stete kvalitetu samog filma, jer ga je Hribar bio zamislio kao svojevrsnu crnohumornu, gotovo tarantinovsku pricu, smjestenu u moralnu kaljuzu suvremene Hrvatske. Glavni je junak Janko (Medvesek), policajac koji svake noci dezura pred ruskom ambasadom iako je mogao imati izvrsnu karijeru u MUP-u. Naime, nakon sto je bio zaveo kci svog sefa (Basic), istu je ostavio radi sitne dzeparke koja mu je poslije postala supruga. Njegovu dosadnu strazarsku svakodnevnicu remeti pojava privlacne udovice (Prica) koja sama zivi u susjednoj kuci. Njoj, pak, dosadjuje jedan od ljudi njenog pokojnog muza (Matula), upetljan u mutne poslove i fanaticno opsjednut time da se docepa velikog nasljedstva. Janko joj odluci pomoci, ali se time samo uvali u cijeli niz nevolja.
Hrvoje Hribar je jos jedna u nizu tuznih hrvatskih prica o reziserima koji nakon intrigantnog debija (HRVATSKE KATEDRALE iz 1991. godine) moraju godinama cekati da im se netko smiluje s novcem za novi projekt. Njemu je to uspjelo tek 1997. godine i medju malim krugom snobovskih kriticara cak je smatran za favorita koji bi prvi napravio uistinu kvalitetni film, lisen kronicnih bolesti hrvatske kinematografije. Na njegovu veliku nesrecu, prvenstvo u tarantinovstini mu je vec bio preteo Lukas Nola sa svojim slabasnim, ali ipak spektakularnijim RUSKIM MESOM, a modernizam Rusinovicevog MONDO BOBA mu je preoteo pulske nagrade. Ono sto je ostalo jest pomalo razvucena crna komedijica koja je tek nesto iznad HRT-ovskih standarda. Kamera je nekako previse mracna, zvuk je ocajan, a ni likovi nisu bas previse profilirani. Srecom, glumci su dobri - Goran Visnjic briljira u epizodi prolupalog tipa s oruzjem, Jelena Miholjevic je gotovo neprepoznatljiva u ulozi ceske pjevacice, a fino je vidjeti i nekadasnje hrvatske glumacke velicine u epizodama. Jedino je nevolja u tome sto im je Hribar na trenutke uvalio idiotske replike, a i sto sama prica nije previse dobro razradjena. Sve u svemu, film koji se, uz dosta strpljenja, da pogledati, ali koji ce razocarati sve koji ocekuju bolje od hrvatskog prosjeka.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos