Kao što postoje gomila jadnica koje odu u Hollywood u potrazi za glumačkom karijerom i "Oscarima", a završe na pločniku, tako postoji gomila jadnika koji su svoj put do pučkih kuhinja, duševnih bolnica i naselja za beskućnice započeli s ambicijom da budu slavni, avangardni umjetnici. Jedan od razloga koji ih priječi da shvate uzaludnost svojeg pothvata jest i istinita priča o životu Jean-Michela Basquiata (Wright), problematičnog djeteta relativno situirane obitelji haićanskih emigranata u New Yorku, koji je krajem 70-tih živio na ulici kao "neshvaćeni umjetnik", i dosadu ispunjavao ispisujući grafite po svemu što mu je padalo na pamet - zidovima, automobilima, čak i odjeći svoje djevojke (Forlani). Jedne večeri 1979. godine njegov talent uspijeva zapaziti slikar Rene Ricard (Wincott) i uzima ga pod svoje okrilje, ali samo zato da bi ga preuzeli financijski i reputacijom superiorniji klan na čelu s Andyjem Warholom (Bowie) i švicarskim dilerom umjetnina Bischofbergerom (Hopper). S vremenom Basquiat postaje slavan, njegove slike mu donose milijune, ali on gubi kontakt kako sa starim prijateljima s ulice kao što je Benny (Del Toro) tako i sa stvarnošću, te utjehu pronalazi u sve većim količinama droge.
Svi oni koji se usude kritizirati BASQUIAT riskiraju da ih svaki art-snob nazove intelektualno inferiornom kreaturom koja nije u stanju prepoznati umjetnost s velikim U. S jedne strane, snobovi bi trebali biti u pravu - Basquiatove črkarije doista imaju važnu ulogu u filmu, a scenarist i režiser Justin Schnabel je i sam slikar, te Basquiatov prijatelj, dakle netko tko je uistinu trebao biti kvalificiran da snimi ovaj film. Na žalost, odmah se vidi da Schnabel nije profesionalni filmaš, odnosno da ima problema sa strukturom priče. Nakon kraćeg uvoda, BASQUIAT prestaje biti biografija tragično preminulog slikara, a više nostalgično prisjećanje na art-scenu 80-tih, i lik Basquiata, kojeg inače veoma suzdržano ali dobro tumači Jeffrey Wright, se guši medju gomilom umjetničkih ikona, koje tumači mala armija zvijezda nezavisnog filma. Pri tome se Schnabel ne može oduprijeti vlastitom egu - njegov vlastiti lik (preimenovan u Mila) tumači Gary Oldman, a na ekranu broj Schnabelovih slika uveliko nadmašuje broj onih Basquiatovih. Dramaturški je film prilično nesređen, s gomilom posve nepotrebnih i banalnih elemenata, kao što smeta i veseli ton s kojim film završava usprkos tome što završna špica govori drukčije - Schnabel nas je htio lišiti scene Basquiatove smrti od overdosea. Ipak, BASQUIAT sve u svemu i nije tako loš film - može ga se pogledati makar zbog dobrih glumaca.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos