IL POSTINO
Postoje slučajevi kada je filmskom kritičaru prilično teško dati hladnu i posve objektivnu ocjenu, ovisnu isključivo o umjetničkim i tehničkim vrijednostima onoga što vidi na ekranu. POŠTAR austrijsko-britanskog režisera Michaela Radforda (1984, WHITE MISCHIEF) pripada toj kategoriji, a razlog je tragična igra sudbine koja se poigrala s jednim od njihovih tvoraca. Naime, Massimo Troisi, popularni talijanski komičar, osim što je napisao scenarij, u filmu je tumačio i naslovnu ulogu.Ovo potonje je iziskivalo velike napore, jer je Troisi bio srčani bolesnik. Iako su mu liječnici rekli da bi se morao odmoriti, on je nastavio s radom te je čak odgodio važnu operaciju. Točno dvanaest sati nakon što je snimljen posljednji predvidjeni kadar, Troisi je umro. Možda upravo iz pijeteta, glasači holivudske Akademije prije par godina nisu jednostavno imali izbora nego da POŠTARU dodijele "Oscara" za najbolji strani film.
Radnja filma se temelji na anegdoti iz života poznatog čileanskog pjesnika i nobelovca Pabla Nerude. Zbog svojih komunističkih uvjerenja dotični je često bio prisiljen na progonstvo i u jednom planinskom selu se sprijateljio s usamljenim poštarom. O tome prijateljstvu je 1983. u Čileu snimljen film. Troisi je, pak, priču premjestio u Italiju s početka 50-ih godina. Njegov je junak Mario Ruoppolo (Troisi), sin ribara na jednom malom talijanskom otoku, koji se uvijek prehladi na moru i ne može nastaviti obiteljsku tradiciju. Od besposlice ga spašava lokalni poštar, kojemu je potreban netko da odnosi gomile pošte za usamljenog čileanskog prognanika Nerudu (Noiret), kojega obožavaju žene. Mario se s vremenom sprijateljuje sa svojim jedinim mušterijom, i kroz razgovore s njim otkriva vlastiti pjesnički talent. Njega će koristiti kada se bude zaljubio u seosku konobaricu Beatrice (Cucinotta), ali će mu sreća biti kratka vijeka.
Gledajući POŠTARA, pogotovo smrtno bolesnog Troisija kojemu je vještim Radfordovim kadriranjem sakriveno pravo stanje zdravlja, kritičaru je teško o tom filmu suditi uobičajenim kriterijima. Nije jednostavno naći mane filmu za kojeg je jedan od glumaca doslovno žrtvovao vlastiti život. Ali, ma kako taj zadatak bio nezahvalan, to se i ne može izbjeći. Doduše, Radford, koji se u lingvističkoj noćnoj mori POŠTARA (engleski, talijanski, francuski, španjolski) našao kao riba u vodi, uistinu jest vješt režiser. I glumci su odlični - od Troisija koji skromnim gestama i patničkim izrazom lica daje jednu od nezaboravnih kreacija, preko uvijek pouzdanog francuskog glumca Noireta do cijelog niza lokalnih talijanskih snaga (i, naravno, zamamne južnjačke ljepotice Marie Grazie Cucinotte). Kadriranje je također izvrsno, ali se već u sceni gledanja filmskih žurnala vidi kako je sa "zeligiranjem" novosnimljenog materijala Radford mogao biti blizu savršenstva. Ipak, najveći nedostatak filma jest njegov kraj, koji uznemirujuće korespondira s pravom tragedijom iza kamera, a koji je mogao biti lišen nepotrebnih ilustracija. Ipak, POŠTAR je jedan duboko human, pošten i nadasve romantičan film, koji u nekoliko riječi ili kadrova reći više nego prosječan holivudski film u dva sata.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos