POGREB

THE FUNERAL

• uloge: Christopher Walken, Chris Penn, Vincent Gallo, Benicio del Toro, Annabela Sciorra, Isabella Rossellini, Gretchen Mol, Victor Argo, David Patrick Kelly
• scenografija: Charles M. Lagola
• kostimografija: Melinda Eshelman
• fotografija: Ken Keltsch
• montaža: Mayin Lo & Bill Pankow
• glazba: Joe Delia
• scenarij: Nicholas St. John
• režija: Abel Ferrara
• proizvodnja: MDP, SAD, 1996.
• distribucija: Oscar Vision
• trajanje: 99 '

Postoje režiseri koji u svoje filmove ne daju ni trunke osobnosti te se sav njihov rad svodi na rutinsko i disciplinirano ispunjavanje producentskih želja. Postoje, dakako, oni koji se svađaju s producentima, a postoje i oni koji pokušavaju iznjedriti kakav-takav kompromis. Najrjeđi su, naravno, oni koji nastoje od prvog do posljednjeg kadra snimiti upravo onakav film kakav su zamislili. Dakako da im je takav način rada najčešće zalupio sva vrata u Hollywoodu te su prisiljeni tavoriti na nezavisnoj sceni. Jedan od najuglednijih je Abel Ferrara, koji u svakom svom djelu s intenzitetom želučane kiseline govori o svemu onome što ga tišti. Zbog toga je stekao veliki ugled među filmofilima, pa se svaki njegov projekt očekuje s velikim zanimanjem. POGREB, koji je dobio par nagrada na festivalu u Veneciji 1996. nije u tome nikakav izuzetak.

Radnja je smještena u New York 30-tih godina. Obitelj Tempio, čiji je neslužbeni patrijarh Ray (Walken) sitni gangster, doživjela je gubitak kada im je nepoznati ubojica likvidirao najmlađeg brata Johnnyja (Gallo). Ray, koji je za razliku od poluludog Cheza (Penn) smiren, donio je odluku da pronađe i kazni ubojice, i u tome ga nimalo neće pokolebati razuvjeravanje njegove supruge Jeanette (Sciorra). U flashbackovima, pak, vidimo Johnnyja neposredno prije ubojstva i polako spoznajemo razloge koji su mogli dovesti do njegove smrti - veza sa suprugom suparničkog gangstera Gasparea (Del Toro) i koketiranje s komunizmom raspoloženim sindikalistima.

Iako, po običaju, nema blage veze sa "službenim" Hollywoodom, Ferrara u svom najnovijem filmu prati svojevrsni trend demistifikacije mafije kojeg smo mogli zabilježiti u Newellovom DONNIEJU BRASCU. Njegova slika mafijaškog svijeta je lišena Coppolinog glamura i stila, kao i idealizacije obiteljskih vrijednosti. Njegovim junacima su, k tome, pridodane moralne dvojbe i svaki put kada nešto čine nastoje razmišljati o tome, što ih ne čini nimalo sretnijim. Uz vrhunski casting - uvijek pouzdani Walken ili maksimalno histerični (i Zlatnim Lavom nagradjeni) Sean Penn - Ferrara je u svojem filmu stvorio nekoliko gotovo nadrealnih scena - kao Ray koji sa suprugom raspravlja o tome postoji li Bog, ili nastojanje da žrtvi likvidacije objasni svoje razloge. Na žalost, film završava previše brutalno - po nekima kao jeftini "deus ex machina", a po drugima sasvim logično. Ipak, Ferrari je trebalo malo brušenja da bi ovaj film izvrsne ideje sažeo u nešto suvisliju cjelinu.