Konačno se i to dogodilo. Nakon što sam gotovo mjesec dana odgadjao neizbježno, odlučio sam, koristeći iskustvo i zdrav razum, pokušati pogledati TITANIC. Bio je već četvrti tjedan prikazivanja u Splitu, radni dan, popodnevni termin, a i vrijeme nije bilo baš previše pogodno da mase šetaju gradom i opsjedaju kino-blagajne. Naravno, preračunao sam se - TV-Kalendar i podnevne vijesti HRT su uspjele one neodlučne podsjetiti na 86. obljetnicu dana "T", tako da u trenutku mojeg stizanja na blagajnu karata nije bilo. Sretna je okolnost bila u tome da je jedan od preprodavača bio jednako očajan kao i ja, pa mogu reći kako nisam bio oštećen svojim prvim korištenjem takvih usluga u dva desetljeća.
Suočen s još jednim dokazom globalne megapopularnosti Cameronovog superhita, razmišljao sam o tome kako da se postavim prema TITANICU. S jedne strane je jasno kako ovaj film svoj uspjeh ima zahvaliti nevjerojatnoj reklamnoj kampanji, odnosno u početku izuzetno negativnom publicitetu (200 milijuna US$, navodno utrošenih uludo; mučenje statista i glavnih glumaca na snimanju; Cameron koji odustaje od vlastite režiserske plaće da bi namaknuo budžet; uspaničena tvrtka "Fox" prisiljena da zove u pomoć konkurentski "Paramount") koji se nakon prvih par pozitivnih reakcija na premijeri premetnuo u trijumfalni marš koji će dovesti do rekordnih 11 "Oscara" i, po mnogim procjenama, apsolutno najveće zarade koju je neki film ostvario u više od sto godina sedme umjetnosti. S druge strane, salve žestokih kritika, koje iz različitih, često i bizarnih razloga, ispaljuje mala, ali izuzetno uporna i glasna skupina TITANOVIH mrzitelja, možda su više od svega motivirane zavišću i činjenicom da je Cameronov film, bez obzira na svoj kvalitet, samim svojim dimenzijama zasjenio ostale filmove koje zavrijedjuju mnogo veću pažnju. U svakom slučaju, bez obzira na to bili spremni dočekati TITANIC otvorenih ruku ili na nož, Cameronovo ostvarenje spada u danas gotovo zaboravljenu skupinu "filmova-dogadjaja", koji su 50-ih i 60-tih dominirali svjetskom kino-produkcijom.
Radnja filma započinje na dnu sjevernog Atlantika gdje Brock Lovett (Paxton), vodja skupine lovaca na blago, zahvaljujući supertehnološkim igračkama, pokušava u olupini "Titanica" pronaći izgubljenu dijamantnu ogrlicu za koju se vjeruje da je potonula zajedno s "nepotopitivim" brodom. Umjesto blaga u potopljenom sefu pronalazi crtež gole djevojke koja nosi ogrlicu. Vidjevši taj crtež na vijestima, u kontakt s Lovettom stupa 101-godišnja Rose Calvert (Stuart), tvrdeći kako je upravo ona djevojka s crteža, te mu počinje pričati o pozadini nastanka te slike. Godine 1912. tada 17-godišnja Rose De Witt Bukatter (Winslet) je kao dijete aristokratske obitelji bila je od strane svoje naglo osiromašene majke (Fisher) prisiljena zaručiti se s bogatim, ali ljigavim Calom Hockleyem (Zane), koji, da bi je impresionirao, oboma kupuje kartu na superluksuznom i orijaškom putničkom brodu koji se sprema na svoje prvo prekooceansko putovanje. Istovremeno, kartu za "Titanic" je na partiji pokera dobio mladi i siromašni umjetnik-lutalica Jack Dawson (Di Caprio) te će dijeliti sudbinu tisuća siromaha koji u potpalublju putuju u Americi u potrazi za boljim životom. Ubrzo nakon isplovljavanja, Rose, suočena s činjenicom da će život provesti s čovjekom kojeg ne podnosi, pokušava samoubojstvo, ali se upravo u tom trenutku kraj nje stvori Jack koji je odgovori od nauma. Izmedju dvoje mladih nastaje ljubav, a kada toga postanu svjesni Cal i Roseina majka, učinit će sve da je spriječe. Njihove spletke zaustavlja zlokobni ledenjak koji se "Titanicu" ispriječio na putu.
Potapljanje "Titanica" nije ni prva ni posljednja tragedija takve vrste, a na žalost, ne i najveća. No, ipak, zahvaljujući šokantnom spletu okolnosti koje su priču o tom brodu učinile jedinstvenom opčinjavala je desetine budućih generacije. Medju njima je bio i James Cameron, jedan od najuglednijih i najuspješnijih holivudskih režisera (TERMINATOR 1&2, ALIENS, BEZDAN, ISTINITE LAŽI) kojemu je udarilo u glavu da upravo on mora snimiti najveću i najbolju verziju priče o "Titanicu". Mnogi su taj izbor smatrali suludim, čudeći se kako netko specijaliziran za akcijske i znanstveno-fantastične filmove može biti adekvatan za film katastrofe, koji je uz to smješten u povijest i kojemu, gle čuda, svatko unaprijed zna svršetak. Ali, na kraju se ispostavilo da je upravo Cameron idealan za taj projekt - nitko drugi ne bi bio u stanju da se s takvom upornošću, fanatizmom, smislom za organizaciju i zapovijedanju suoči s mali milijun financijskih, logističkih, disciplinskih problema koje je zahtijevalo snimanje TITANICA. Na kraju su svi skeptici i zloguki proroci, koji su očekivali novi VODENI SVIJET, bili razoružani - svih 200 utrošenih milijuna US$ se uistinu vidjelo na ekranu, bilo da je riječ o pedantno rekonstruiranim detaljima broda, bilo da je riječ o zastrašujuće realističnim specijalnim efektima za vrijeme potapljanja.
Na žalost, da bi dobio tih 200 milijuna US$ za svoje igrice, Cameron je od samog početka bio prisiljen na bolne kompromise. Prosječnu publiku - onu o kojoj ovisi život ili smrt filma - nije zanimala istinita priča o "Titanicu". Uostalom, za to se ionako pobrinuo mali milijun dokumentarnih drama, od kojih najboljom (čak i u odnosu na Camerona) smatraju četrdeset godina star britanski film A NIGHT TO REMEMBER. Stoga je Cameron odlučio da temelj filma bude fiktivna ljubavna priča, i to prilično jednostavna, na tragovima "Romea i Julije". S obzirom da američka publika traži i jednostavnu podjelu na pozitivce i negativce, Cameron je priču uprostio na razinu meksičke sapunjače, začinivši je pseudoangažiranom tezom o moralnoj nadmoći radničkih masa nad uštogljenom i izopačenom edvardijanskom buržoazijom - i to na način primjeren prigodničarskim TV-dramama koje je nekadašnja JRT emitirala za Prvi maj.
Neujednačenost možda jest i najveća mana Cameronovog filma - s jedne strane u prvoj polovici imamo miks romantične ljige i marksizma, dok u se drugoj polovici Cameron vraća sebi snimajući akcijske scene koje će nam dugo ostati u sjećanju. Na žalost, glumci su podbacili, prvenstveno zbog Cameronovog scenarija koji ih je sveo na papirnate karikature. Di Caprio zna bolje glumiti nego što je prikazao ovdje, a meni inače prilično simpatična Kate Winslet (čija je najbolja uloga dosada ona u kultnim NEBESKIM STVORENJIMA) manje impresionira svojom glumačkom kreacijom, koliko činjenicom da se i žene, koje poput nje, imaju višak kilograma, odnedavno mogu prodati kao seks-simboli nove generacije. Billy Zane kao Cal je možda imao najnezahvalniju od svih uloga, primjereniju nijemim vesternima Toma Mixa (onim koji sadrže vezivanje heroine za prugu prije nailaska vlaka) nego filmovima koji se snimaju na kraju ovog stoljeća. Najveća je tragedija i to što je najbolja uloga - ona Victora Garbera kao zlosretnog "Titanicovog" tvorca Thomasa Andrewsa - potpuno zasjenjena ljigavim i prilično neuvjerljivim gugutanjem ono dvoje kartonskih golupčića.
No, likovi i neujednačeni scenarij, ma koliko kartonski bili, nisu najgori element TITANICA. Ta je zlokobna čast ipak pripala (dosada) uglednom holivudskom skladatelju Jamesu Horneru. Iako je zaslužan za neke od najupečatljivijih partitura u posljednjih petnaestak godina, ovdje je iskazao, najblaže rečeno, nedostatak nadahnuća, a i Enya je, navodno, najavila sudsku tužbu zbog plagijata. Dodatan razlog za živciranje jest, danas već ofucano inzistiranje na irskom melosu - navodno, zato što je "Titanic" sagradjen u Irskoj. Istom logikom bi, na primjer, "A su se dva Bracanina" bi trebala biti glavni motiv glazbe za UBOJSTVO U BIJELOJ KUĆI, i to samo zato što je ista gradjevina sazdana od bračkog kamena.
I, što, na kraju reći, o TITANICU? Svatko tko pokušava dati jasni, stopostotni sud o ovom filmu riskira da bude strpan u dvije grupe. S jedne strane, ako prizna da mu se film svidja, bit ce proglasen ovcom i žrtvom jeftine manipulacije holivudskih studija i njihovih reklamnih kampanja. Ako se, pak, usudi kritizirati film, bit će proglašen snobom i bezosjećajnim gadom kojega ne pogadja "tragedija koju je s toliko vještine pokazao veliki umjetnik Cameron". Potpisnik ovih redova bi možda u tom smislu predstavljao patološki slučaj, jer je na kraju filma, dok je većina publike krpama brisala lice od suza, s najvećim naporima spriječio sebe da se grohotom nasmije na završnu scenu. Najlakše je, dakako, uzeti srednji put i reći kako je TITANIC bolji od prosječnog holivudskog filma, da je desetinama kopalja iznad bilo kojeg blockbustera kojim nas je tvornica snova šopala posljednjih nekoliko godina. S druge strane, gotovo svi filmovi koje je Cameron bio snimio su bolji od ovog (ako izuzmemo, dakako, LETEĆE PIRANE II) i bilo bi žalosno ako bi upravo ovakav film označio novi smjer Cameronove karijere. Pravi sud o filmu će ipak dati vrijeme - za nekoliko godina će se tek moći vidjeti je li u pitanju novo PROHUJALO S VIHOROM.
U medjuvremenu, ništa (osim redova pred kino-blagajnama) vas ne bi trebalo spriječiti da provedete tri i pol sata u dvorani i sami donesete sud.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos