THE POSTMAN
Posljednjih godinu dana gotovo cjelokupni establishment filmskih kritičara kao da je ustanovio najsvetiju dužnost koja se sastoji u tome da se po svaku cijenu, svim sredstvima, pokopa najnoviji projekt Kevina Costnera, postapokaliptični spektakl POŠTAR, nastao prema hvaljenom SF-romanu Davida Brina. Rasprave o tome koji su razlozi takvog jednoumlja (oni rijetki kritičari, koji o filmu ne misle ono najgore, gotovo se ispričavaju na početku svojih tekstova) su možda zabavnije od promišljanja o samom filmu. U svakom slučaju, nakon ovoga, karijera Kevina Costnera, prije samo pet godina zlatne holivudske nade, ultrakomercijalnog glumca i "Oscarima" nagradjenog režisera, definitivno je prešla točku svog zenita. Razlog nije toliko u VODENOM SVIJETU, financijskoj i umjetničkoj kataklizmi koju je tek zavjera kritičara i slab ukus neameričke publike spasila od potpune propasti. Razlog je vjerojatno u tome što Costner nije naučio svoju lekciju; bilo je dovoljno da njegova skromna romantično-sportska komedijica TIN CUP označi svojevrsni comeback, pa da Costner ponovno umisli kako je u milosti bogova. 80 milijuna US$ spiskanih na postapokaliptični spektakl s prilično depresivnom i neatraktivnom temom izgledalo je previše "deja vu", odnosno kao preozbiljan slučaj egomanijakalne rastrošnosti da bi se to moglo tolerirati. Pogotovo u godini kada je širokoj publici prodano tako odvratno skupo stajsko gnojivo poput četvrtog BATMANA, ili kada se nije znalo hoće li Cameronov tonući brod dovesti "20th Century Fox" do stečaja. Dakle, Costnerov je film već prije nego što je započela reklamna kampanja (po riječima stručnjaka, jedna od najdiletanskije vodjenih u posljednje vrijeme) bio obilježen za odstrijel.
Radnja filma započinje godine 2013. nakon što je neimenovani rat i kombinacija klimatskih poremećaja uništila civilizaciju, odnosno svela čovječanstvo na raštrkane i izolirane seoske zajednice koje pokušavaju kako-tako preživjeti oskudicu u okružju okrutnih pljačkaša. Neimenovani stranac (Costner) tumara pustošima američkog Zapada i zarađuje za život zabavljajući seljake (i to prilično traljavo) citatima Shakespearea. U jednom selu na njega naleti skupina "Holnista" - ekstremno- desničarskim idejama inspirirane bande fašista na konjima - čiji vodja general Betlehem (Patton) naplaćuje "zaštitu" i regrutira sve podobne muškarce u svoju banditsku vojsku. Nakon što preživi okrutnu obuku, naš junak bježi iz banditskog tabora i krijući se pred potjerom, slučajno naleti na kombi s kosturom u poštanskoj uniformi. Skinuvši uniformu kako bi se zaštitio od hladnoće, dolazi na genijalnu ideju i u prvom gradiću na kojeg naiđe izmišlja priču o Obnovljenim Sjedinjenim Državama i poštanskoj službi. Lokalni šerif (von Bargen) ga odmah prokuži kao varalicu, ali narod je željan nade i spreman je povjerovati u njegove bajke. Za njega se vezuje i Abby (Williams), žena čiji je muž sterilan, i koja ga uspješno zamoli da joj napravi dijete. Poštar napušta grad, ali ubrzo shvaća kako je pokrenuo lavinu - skupina mladih idealista na čelu Fordom Lincolnom Mercuryjem (Tate) osnovala je dobrovoljačku poštansku službu koja spaja izolirane zajednice i ponovno ih vezuje u tkivo civilizacije. To, dakako, nimalo ne odgovara Betlehemu, pa je veliki i krvavi obračun neizbježan.
Odgovoriti na pitanje predstavlja li POŠTAR dobar ili loš film, zapravo i nije teško. Costnerov film teško da zadovoljava kriterije dobrog filma. Jedini vidljiviji plus jest glazbeni skor Jamesa Newtona Howarda inspiriran klasičnim vesternima, odnosno fotografija koja ističe ljepotu predivnih krajolika američkog Zapada. Ali, osnovni je problem u svemu tome što zvukovi i sličice, ma koliko savršeni bili, nakon tri sata postaju dosadni, ukoliko im nije svrha da ispričaju zanimljivu i koherentnu priču. Osnovni razlog zbog kojeg koherentnosti nedostaje u POŠTARU jest Costnerov ego, odnosno njegovo inzistiranje da se cjelokupna priča drži isključivo njega kao jednog i jedinog glavnog junaka. Stoga je previše vremena i energije uloženo u dogadjaje koji, zapravo, i nemaju mnogo veze s pričom, odnosno čija je jedina svrha u tome da Costnera portretiraju kao vještog borca, nježnog ljubavnika, očinsku figuru i što sve ne. Možda je najbolji primjer toga kadar u kojemu Poštar na galopirajućem konju uspijeva od malog klinca uzeti kuvertu s pismom - sve napravljeno sa zumom, slow motionom i "nadahnutom" pratećom glazbom. Taj kadar ne samo da vidimo čak dva puta, nego ga na kraju filmu vidimo ovjekovječenog u bronci. Jest da klinca glumi Costnerov sin Joe, ali Costner ga je ipak pretjerao...
No, s jedne strane, ako zanemarimo Costnerove ego-tripove i gomilu klišeja s njima povezanim, uključujući tu i uistinu neprimjerenu epsku dužinu od tri sata, POŠTAR bi mogao biti sasvim pristojan filmčić. Prije svega, film valja pohvaliti zbog dobrih namjera - u današnjem ciničnom, materijalističkom i nihilističkom svijetu, gotovo je nemoguće pronaći film koji daje nadu i ističe pozitivne vrline u čovjeka kao što su osjećaj zajedništva, dužnosti i spremnosti za samoprijegor. Za jedan postapokaliptički film Costner daje nevjerojatnu količinu optimizma i, da je kojim slučajem bio snimljen prije petnaest godina, bio bi mnogo uspješniji kao svojevrsni kontrast Millerovom POBJEŠNJELOM MAXU. Dalje, u tri sata filma imamo prilike vidjeti i dosta malih vinjeta koje daju svojevrsnu komičnu draž filmu - kao kada "Holnisti" u improviziranom kinu umjesto UNIVERZALNOG VOJNIKA traže da se prikazuje MOJE PJESME, MOJI SNOVI, male seoske priredbe na kojima se izvode rock-klasici u unplugged izdanju ili Tom Petty koji glumi sam sebe. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, POŠTAR predstavlja gubljenje vremena i mnogo je primjereniji za video gdje je gledatelju na raspolaganju mogućnost ubrzavanja.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos