THE JACKAL
Kreativna kriza koja harači Hollywoodom posljednjih nekoliko godina možda i nije tako tragična - gledatelji su s vremenom naučili ili će vrlo brzo naučiti ignorirati stajsko gnojivo. Problem je prije svega u tome što tvornica snova samim svojim mamutskim dimenzijama guši svaku konkurenciju pa su gledatelji, hoćeš-nećeš, prisiljeni gledati smeće. Ali, bagri s Beverly Hillsa nije dovoljno to što upropaštava sadašnjost i budućnost filmske industrije u svijetu - potaknuti svojom elementarnom nesposobnošću da smisle nešto originalno, krenuli su u pohod koji će ugroziti baštinu sedme umjetnosti. Remakeovi starih filmova, sami po sebi, nisu ništa novo niti automatski znače degradaciju nekadašnjih remek-djela, ali praksa 90-tih pokazuje kako u većini slučajeva Hollywood svojom "ušminkanom" verzijom upropaštava stara djela. Vjerojatno nema boljeg primjera od slučaja koji je protekle godine izazvao ŠAKAL.
Godine 1970. mladi i tada nepoznati britanski novinar Frederick Forsythe je objavio svoj prvi roman, DAN ŠAKALA, u kojem je, kao dobar poznavatelj materije, detaljno opisao fiktivni, ali prilično uvjerljivi pokušaj atentata na francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea početkom 60-tih godina. Forsytheov je roman tri godine kasnije pretvoren u spektakularni britansko-francuski film, kojeg je režirao holivudski veteran Fred Zinnemann. To je ostvarenje postiglo veliki komercijalni uspjeh, a s godinama i svojevrsni kult-status, pošto ga smatraju jednim od najboljih trilera 70-tih godina, ako ne i svih vremena. Mnogi su pokušavali imitirati taj film, ali se nitko nije usudio napraviti pravi remake, sve dok jednom od holivudskih glavešina to nije palo na pamet krajem 90-tih. Namjera da se uopće napravi film izazvala je zgražanje medju filmofilima, a ostarjeli Zinnemann se i rukama i nogama borio protiv degradacije svojeg remek-djela. Prije svoje smrti, Zinnemann je uspio tek u tome da je naslov promijenjen u ŠAKAL, ali to nije spriječilo "Universal" da napiše kako je "inspiriran" originalnim scenarijem Kennetha Rossa.
Dakako, pošto je u pitanju Hollywood koji prosječnog gledatelja tretira kao osobu s inteligencijom kućnog kaktusa, producenti su odmah zaključili kako mu ne treba razbijati glavu s internom francuskom politikom početka 60-tih godina. I umjesto toga su mu ponudili najjednostavniju moguću inačicu priče o dobrim i lošim momcima. Dakle, FBI na čelu s zamjenikom direktora Prestona (Poitier) kao da nema pametnijeg posla nego pomaže ruskoj policiji u sizifovskom poslu iskorijenjivanja ruske mafije. Prilikom hapšenja lokalni mafijaški djikan nema pametnijeg posla nego se zakačiti s policajkom, majorom Kozlovom (Venora) i pokušati s jednim pištoljčićem likvidirati nekoliko desetaka do zuba naoružanih specijalaca. Nakon što u tome pogine, njegov brat je prilično ljut i odlučuje se osvetiti FBI-ju, ali, nakon što u nastupu bijesa svom pomoćniku sjekirom raskoli glavu, shvaća da je njegov način rada previše sirov za tako delikatan i ambiciozan zadatak. Stoga unajmljuje vrhunskog profesionalnog ubojica pod nadimkom Šakal (Willis) koji bi trebao obaviti posao likvidacije direktora FBI. Vijest o tome dopire do FBI i oni, s obzirom da nemaju pojma tko je uopće Šakal, odlučuju se za pomoć obratiti nekome tko ga pozna. A to je, dakako, bivši terorist IRA-e Delcan McQueen (Gere) koji sjedi u zatvoru i koji rado pristane pomoći nemoćnoj saveznoj policiji u zamjenu da za to da slobodno tumara zemljom i s vremena na vrijeme posjeti svoju bivšu baskijsku kolegicu i ljubav (May).
Oni ljudi koji imaju (ne)sreću da nisu pogledali Zinnemannov DAN ŠAKALA bi još mogli doći u napast da prihvate mišljenje kako je verzija škotskog režisera Michaela Caton-Jonesa (MEMPHIS BELLE, ROB ROY) inferioran, ali ipak probabljiv holivudski proizvod. Na žalost, oni koji jesu (a s obzirom da je Zinnemmannov klasik bio par puta emitiran na TV i izdan na video-kazetama, ima ih dosta) ne mogu ne praviti usporedbe, od kojih je svaka porazna po novog ŠAKALA.
Da počnemo od naslovnog junaka - Zinnemmanov Šakal u tumačenju Edwarda Foxa bio je mlad, šarmantan ali prilično uvjerljiv vrhunski ubojica za kojega publika na kraju gotovo da navija, iako je do kraja filma učinio niz okrutnih zločina. Caton-Jonesovog Šakala tumači Bruce Willis, koji je ulogu prihvatio valjda samo zato da jednom u životu bude negativac i koristi se cool manirama koji prikrivaju cijeli niz početničkih grešaka i neuvjerljivosti. Naravno, s obzirom da se netko boji da bi Willis kao junak mogao dječici dati loš primjer, potrebno mu je suprotstaviti snažnog pozitivca. Prije četvrt stoljeća su Šakalu na putu stajali antipatični, ali ozbiljni i učinkoviti skromni državni činovnici, dok ovdje glavni junak nastoji biti "veći od života". Richard Gere, kada je već terorist, mora biti Irac, jer je irski naglasak jedini kojeg prosječna holivudska njuška može imitirati bez poteškoća, a i američka publika bi teško prihvatila nekog musavog Abu Aziza koji je možda bombom raznio desetine njihovih momaka na Bliskom Istoku. Dakako, takav ljepotan mora imati i partnera - feministkinjama bi se svidjeti cameronovska non-nonsense akcijska heroina u tumačenju Diane Venora, ali je ona previše ružna, pa se tu mora stvoriti i ljepotica oličena u baskijskoj teroristici. Naravno, s obzirom da je Šakal ubio McQueenovo dijete, stvar je osobna - valjda scenaristi nemaju pametnije objašnjenje zašto bi dotični terorist bio motiviran za pomaganje pravdi. I, holivudske konvencije se moraju poštovati - mora postojati veliki završni obračun "mano a mano", i jedan od ključnih elemenata zapleta se mora telegrafirati publici sat unaprijed. Čak je i izvedba samog atentata traljava - dok je u Forsythe/Zinnemmanovoj viziji Šakal koristio pušku koja je trijumf jednostavnosti i domišljatosti, Willis/Jonesov Šakal se mora koristiti supertehnološkim igračkama koje su oličenje kompliciranosti i neuvjerljivosti.
Sve u svemu, ŠAKAL je dva sata mlaćenja prazne slame i još jedan dokaz kaljuže u koju sve više tone holivudski dinosaur.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos