THE DEVIL'S OWN
Izvadak iz telefonskog razgovora jednog od holivudskih mogula sredinom 1996. godine:
"Znaš što, jesi li skužio kako su oni pametnjakovići iz UCD prošle godine mlatnuli lovu u jesen? Skupili dva superglumca. Jednog karakternog starkelju, i jednog mladog junca za kojim šize tinejdžerke. Ha, hajde da mi učinimo nešto isto. Koji junac? Pa Brad Pitt, pobogu, tko drugi? Koliko? Nema veze koliko. Pitaš za starkelju? Hmmm Ovo je problem. Zapravo i nije. Tko je star a još uvijek kupi ljude u kina? Connery? Ne, potrošili su ga za HRID. Imam bolju ideju - netko mladji. Da, Harrison Ford. Misliš da je honorar problem za nas? Nema veze A, da o čemu bi film mogao biti? Nekakva policijska priča, otac-sin. Mafija? Pitt je previše plav za mafijaša. Ne Stani, što je danas popularno? Ah, da, Irska, Michael Collins, Zlatni lav Prodano! He-he, smiješi nam Oscar ako ga bacimo u božićni termin Božić? Obitelj Otac-sin? Ne. Ha, imam ideju - Ford je policajac koji u kuću prima mladog tipa koji je zapravo terorist IRA- e Ostali će već razraditi ideju. Odlično, idemo na posao "
Telefonski razgovor je možda izgledao jednostavan, ali praksa je bila mnogo teža. Budžet je po dobrom starom dinosaurskom običaju bio napumpan na idiotskih 90 milijuna dolara. Jedan od razloga za financijsku katastrofu bila je prozaična činjenica da ekipa nije imala pojma što će snimati, odnosno da se scenarij pisao na samom snimanju. Ni to nije bilo dovoljno. Na papiru je izgledalo dobro imati dvije glumačke veličine u istom filmu, ali na snimanju su se Ford i Pitt stalno svadjali oko toga kome će pripasti važnija uloga. Kada je studio preuzeo Fordovu stranu, bijesni je Pitt izjavio da ga je jedino strah od sudske tužbe natjerao da ostane na snimanju i preko volje obavi svoj posao.
Film započinje kao tipično romantično holivudsko mazanje stvarnošću Sjeverne Irske. Godine 1972. osmogodišnjem su Franku Maguireu protestanski ekstremisti ubili oca, navodnog katoličkog simpatizera. Dvadeset godina kasnije Frank (Pitt) je karizmatski vođa skupine IRA-inih terorista, i nakon što mu drugovi nastradaju u jednom okršaju s vojskom i policijom, odlazi u Ameriku ne bi li nabavio "stingere". Zahvaljujući IRA- nim simpatizerima, kojih ima i medju sucima, Frank, pod pseudonimom Rory, pronalazi utočište u domu Toma O'Meare (Ford), policijskog narednika koji misli kako je njegov gost običan momak iz stare domovine koji nastoji pronaći sreću preko bare. Savršeni policajac, uzoran otac i suprug sa užasom shvaća kako s Roryjem, kojeg cijela obitelj voli, nešto nije u redu kada mu u stan upadne gomila maskiranih gorila. Ubrzo shvaća kako se Rory zakačio s krijumčarima oružja, a i britanski obavještajci su mu na tragu. Tom je odlučan da mladog teroristu uhapsi prije nego što nastrada.
Režiju ovog filma je potpisao Alan J. Pakula, jedan od najpostojanijih holivudskih zanatlija. Njegovo je zlatno doba ipak bilo prije dva desetljeća - u razdoblju sjajnih paranoidnih trilera kao što su KLUTE, UBOJICE I SVJEDOCI ili SVI PREDSJEDNIKOVI LJUDI. Danas je pretplaćen na pseudopolitičke uratke sumnjivog kvaliteta - poput bljutave klintonovske propagande u IZVJEŠTAJU PELIKAN, pa ni ne čudi što se producentima mogao učiniti kao idealni izvršitelj njihovog nauma. Na žalost, čak ni takav maskimalno disciplinirani zanatlija nije mogao ništa učiniti, suočen s kupusom od scenarija i razmaženim zvjezdicama. Film zbog svega toga vrvi od uobičajenih neuvjerljivosti - od jedne od najočajnijih scena oružanog obračuna na početku (kada gledateljima, uglavnom, nije jasno što se to zapravo dogadja) do bljutavih scena Tomovog policijskog posla, koji minutažu produžuju samo zato da bi pokazali kako je Tom, u stvari dobar momak. Ford je O.K. glumac, Pitt takodjer, ali film se jednostavno guši u gomili suvišnih likova. I cijela je priča ambivalentno postavljena - s jedne strane se IRA i njene aktivnosti pokazuju s uobičajenom holivudskom simpatijom (ultrazli Englezi tlače jadne Irce), a s druge strane autorske stavove predstavlja krajnji pozitivac Tom - policajac koji ne može osjećati ništa do prezira prema tipu koji, po vlastitom priznanju, ubija njegove sjevernoirske/britanske kolege. Dodatnu nevolju producentima donosi sjevernoirsko "primirje", što ih je prisililo da radnju utrpaju u 1993. godinu. Nije iskorištena prilika da se kritiziraju kojekavi "borci za pravednu stvar", odnosno prozaična činjenica da bi IRA odavno bila stvar povijesti da nemaju bogate američke sponzore, koji, za razliku od svojih klijenata, nasilje i bombe vide samo na TV. Najviše što Pakula u cijelom tom gulašu može učiniti jest da ga dobro snimi - SJEME ZLA ima lijepe lokacije, mračan i depresivan ugođaj, dobre glavne glumce, ali fali mu koherentna priča. Definitivno film bez kojeg se moglo.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos