DODIR

TOUCH

• uloge: Bridget Fonda, Christopher Walken, Skeet Ulrich, Tom Arnold, Gina Gershon, Lolita Davidovich, Janeane Garofalo, Anthony Zerbe
• scenografija: David Wasco
• kostimografija: Julie Weiss
• fotografija: Edward Lachman
• montaža: Clara Silverman
• glazba: David Grohl
• scenarij: Paul Schrader (po romanu Elmorea Leonarda)
• režija: Paul Schrader
• proizvodnja: Lumiere, SAD, 1997.
• distribucija: Blitz
• trajanje: 96 '

Elmore Leonard je književnik, ako je suditi po broju ekranizacija, prilično popularan u Hollywoodu. Ali takvu popularnost ipak je trebalo shvatiti uvjetno, barem donedavno, dok netko u njegovoj prozi i sklonosti bizarnim likovima iz polusvijeta nije pronašao sličnosti s Tarantinom. Prije UHVATITE MALOGA Leonardove romane su na platno uglavnom stavljali B-filmaši. Danas su se tog posla, uz samog Tarantina (JACKIE BROWN) dohvatili i veliki igrači. Medju njima je i Paul Schrader, 70-tih i 80-tih godina jedan od najuglednijih scenarista (TAKSIST, RAZJARENI BIK) i režisera (U PODZEMLJU SEKSA). Schraderu 90-te nisu bile baš previše sklone, pa je taj inače prilično nonkonformistički i kontroverzni filmaš uzeo upravo "vrućeg" Leonarda za podlogu umjesto vlastitog teksta.

S obzirom da je Schrader bio odrastao u ultrareligioznoj obitelji te se spremao postati svećenikom, Leonardov roman koji mu je privukao pažnju jest upravo DODIR, posvećen pitanjima vjere u današnjem svijetu. Glavni je junak Juvenal (Ulrich), bivši franjevački redovnik koji radi u centru za liječenje alkoholičara. Jednom prigodom Bill Hill (Walken), propali televangelist i sitna varalica, slučajno bude svjedokom njegovih iscjeliteljskih sposobnosti. Odlučivši unovčiti Juvenalove sposobnosti, angažira svoju bivšu suradnicu Lynn Faulkner (Fonda) kako bi se ubacila u centar i dovukla ga pred TV-kamere. Ono što Hill ne zna, jest da će se izmedju mladog iscjelitelja i lijepe žene stvoriti ljubav.

Prvo što upada u oči kod Schraderovog filma jest neriješena autorova dilema snima li dramu ili komediju. Iako je Leonardov predložak sigurno davao materijala za razornu satiru - pogotovo u portretiranju medijskih lešinara - Schrader kao da se izgubio u svemu tome. Likovi su potpuno nedefinirani, i prava je šteta što su na njihovo tumačenje potrošeni tako jaki glumci kao Walken. Mnogima od tih bizarnih likova u filmu jednostavno nije mjesto, poput ultrakonzervativnog katoličkog fanatika kojeg kao krajnju karikaturu portretira komičar Tom Arnold. S obzirom da Schrader svako malo u filmu daje naznaku da će slijediti neka velika scena, a na kraju ispadne ništa, nije čudo što će gledatelj osjeća prevarenim. Jedina koliko-toliko suvisla stvar u ovom filmu jest romansa Juvenala i Lynn, ali i njeni kadrovi kao da su u ovaj film zalutali iz neke romantične komedije. Sve u svemu, DODIR je film bez kojeg se moglo.