SHE'S LO LOVELY
John Cassavetes je jedan od najcjenjenijih američkih filmaša 60-tih i 70-tih. Kao glumac u njujorškoj "umjetničkoj" sceni, sebe je smatrao autorom i prezirao je holivudski star-sustav. Svoje je zlatne trenutke imao 70-tih, kada se nametnuo kao režiser snažnih filmova, s likovima koji bi danas bili pretplaćeni za "Oscare". Kada je umro 1989. godine, iza sebe je ostavio ne samo bogatu filmografiju i utjecaj, nego i sina Nicka koji je naslijedio dio njegovog talenta. Dio tog talenta je Cassavetes odlučio iskoristiti da po scenariju svog oca snimi film koji će 1997. godine dobiti kansku "Zlatnu palmu" za najbolju mušku ulogu.
Radnja se odvija u jednom prljavom industrijskom gradu i još prljavijoj četvrti gdje živi bračni par alkoholičara koji se vole do besmisla. Uopće nije važno to što Eddie (Penn) svoju trudnu suprugu Maureen (Wright) zna ostaviti danima da sjedi sama u sobi jeftinog hotla, kao što uopće nije važno što ona svoju usamljenost pokušava liječiti u društvu susjeda (Gandolfini). Kada jedan takav susret urodi nesporazumom i Maureen zaradi masnice, postane zabrinuta da će je Eddie pokušati osvetiti. Ona poziva bolničare da ga smire, ali stvari izmaknu kontroli, Eddie koristi pištolj i završava u duševnoj bolnici. Prolazi deset godina i Eddie izlazi iz bolnice, jedva shvativši da je prošlo nešto više od tri mjeseca, odnosno da se Maureen razvela od njega. Ljubav njegovog života sada živi u predgradju s novim mužem, imućnim Joeyem (Travolta), kojemu je rodila još dvije kćeri, uz Jeanie (Mulroney), koju ima s Eddiejem. Maureen je sada idealna domaćica, koja više ne puši i ne pije, ali kada Eddie stupi u kontakt s njom i želi joj se vratiti, nastupa pakao. Maureen postaje razapeta izmedju odanosti dobrom mužu i ljubavi prema niškoristi.
Iako je Miramax kalkulantski ovaj film bio reklamirao kao "romantičnu komediju", svi oni koji malo bolje poznaju opus Johna Cassavetesa bi takvu oznaku prihvatili s itekakvom rezervom. Naime, Cassavetes je tokom cijele svoje karijere bio opsjednut s "off" likovima, odnosno najveće je kreativne napore iskazivao portretirajući likove koji se obično nalaze u udžbenicima sudske psihijatrije. Ni ovaj scenarij nije izuzetak, a izvrsno je i pasao bračnom paru Seana i Robin Penn, koji u stvarnom životu imaju uspone i padove koji nisu daleko od likova koje portretiraju u ovom filmu. Sean Penn, koji je za ovu ulogu dobio kansko odličje, briljira kao tip za kojeg ne znate trebate li ga sažaljevati ili ga se trebate plašiti. Robin Wright, pak, "slatki" lik iz naslova portretira kao totalni narkomansko-alkoholičarski otpad, sa dozama samouništavajućeg naturalizma kakve obično vidimo kod Jennifer Jason Leigh i Juliette Lewis. Čak i John Travolta, koji se pojavljuje tek u posljednjoj trećini filma, sebi dozvoljava da naizgled normalnom liku doda patološke nijanse, primjerenije Vincentu Vegi iz PULP FICTIONA nego običnom čovjeku. Najbizarnija je u svemu činjenica da uvijek pouzdani Harry Dean Stanton, koji tumači barsku mušicu, zapravo ispada najozbiljniji lik u filmu.
Na žalost, to što ima hrpu uistinu izvrsnih glumaca, sasvim dostojnih njegovog oca, Nicku Cassavetesu nije bilo dovoljno da od njegovog materijala napravi dobar film. Prije svega, TAKO JE SLATKA nije uopće ujednačena, odnosno sintagma "romantična komedija" je razbijena na dva segmenta. U prvom dijelu pratimo romansu Eddieja i Maureen, i ona jednostavno predugo traje, a Cassavetes se često ne snalazi, koristivši slow motion i glazbu 70-tih kada ne zna što dalje. Drugi i komičniji dio je nekako zbrzan, a Travoltin lik se pretvara u karikaturu. I na kraju, iako ima nekoliko zbilja smiješnih trenutaka, TAKO JE SLATKA ostavlja gledatelja u previše depresivnom raspoloženju da bi bila zabavna.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos