STARSHIP TROOPERS
Nizozemskog režisera Paula Verhoevena svjetska art-snobovska kritika nikada nije previše voljela. Razlog tome nije bio u lošem kvalitetu njegovih djela, nego u prozaičnoj činjenici što je Verhoeven bio uspješan. Naime, za razliku od gomile njihovih evropskih art-uzdanica, koje su po prijelazu velike bare u Hollywoodu doživjele komercijalni i umjetnički krah, Verhoeven se u okrutnoj kompetitivnoj atmosferi holivudske kinematografije snašao poput tigra u džungli. Verhoeven ima sreću da njegov umjetnički stil - inzistiranje na naturalističkom prikazu seksa i nasilja - savršeno odgovara s najnižim strastima koje publiku masovno tjeraju u kino. Moralisti se, dakako, mogu pjeniti i zazivati križarske ratove protiv Verhoevena, ali je neosporna činjenica da nizozemski režiser, za razliku od gomile sličnih umišljenih snobova, ne samo da daje publici ono što ona želi, nego i snima ono što sam želi.
No, čak se i najvećim i neupitnim veličinama zna dogoditi da fulaju te da dodje do kratkog spoja na vezama izmedju publike, kritike i umjetnika. U Verhoevenom slučaju ta je crna točka bila SHOWGIRLS, tehnički savršena ali sadržajno katastrofalna drama o životu striptizeta u Las Vegasu kojom je nizozemski autor vjerojatno htio kušati svoju vjernu publiku i vidjeti da li je spremna od njega kupovati bozu. Rizik se nije isplatio, i Verhoevenu je hitno trebao projekt kojim bi vratio svoju reputaciju. S obzirom da su njegovi najbolji holivudski radovi - ROBOCOP i TOTALNI OPOZIV - žanrovski bili u okviru znanstvene fantastike, logično je bilo da će njegov projekt biti upravo iz tog žanra. I, naravno, s obzirom da je kontroverza Verhoevenov zaštitni znak, za predložak su izabrani VOJNICI SVEMIRSKOG BRODA, vjerojatno najkontroverzniji roman u povijesti tog žanra.
Robert A. Heinlein (1907 - 1988) je bez svake sumnje jedan od najznačajnijih autora u povijesti suvremene znanstvene fantastike, ali mu takodjer pripada nezahvalna čast da bude i najkontroverzniji. Heinlein iza sebe ima legije fanatičnih poklonika, koje je u mladim danima uspio približiti tom žanru, ali i armije žestokih kritičara. Njegovi autorski stavovi 40-tih i 50-tih godina, sasvim u skladu s kanonima Campbellovog "zlatnog doba" - antropocentrizmom i agresivnom propagandom američkog načina života - kasnije su evoluirali u prilično nekonvencionalne političke ideje. Iako je svojim romanom STRANGER IN THE STRANGE LAND i u svojim kasnijim djelima neko vrijeme koketirao s tzv. kontra-kulturom, šezdesetosmaši su ga počeli bespoštedno nazivati fašistom, a današnji "politically correct" komesari rasistom i homofobom. Najčešći argument za takve stavove jesu VOJNICI SVEMIRSKOG BRODA, roman iz 1959. godine, u kojem je Heinlein opisao društvo budućnosti podijeljeno na klase. U njemu biti pripadnikom vladajuće klase - gradjana - imaju samo oni koji su spremni služiti državi. Roman je zbog svojih stavova nazivan fašističkim, militarističkim i ksenofobičnim.
Iako su Heinleinovi poklonici posljednja četiri desetljeća prolijevali tintu, znoj i suze ne bi li od svog voljenog Učitelja otklonili optužbe za fašizam u romanu, Verhoeven je zaključio da je dobra ideja da društvo budućnosti pokaže kao fašističko. Protagonisti filma su tako učenici jedne gimnazije u Buenos Airesu, koji svojim savršenim bijelim arijevskim licima i tijelima podsjećaju na junake propagandnih filmova Leni Riefenstafl iz 30-tih godina. Glavni junak, Johnny Rico (Van Diem), zaljubljen je u Carmen Ibanez (Richards), dok je u njega smrtno zaljubljena Dizzy Flores (Meyer). Kada Carmen odluči postati oficir Svemirske flote, Johnny se, da bi joj bio bliže, prijavljuje u Mobilnu pješadiju gdje ga prati Dizzy, dok njihov prijatelj Carl Jenkins (Harris) nadje u obavještajnoj službi. Sudbina i karijera ih raznosi na sve strane svemira, ali kada čovječanstvu zaprijeti opasnost od opakih, divovskih kukaca koji asteroidima unište Buenos Aires, Johnny Rico zajedno sa svojim drugovima samoprijegorno kreće u bespoštedni i krvavi rat.
Verhoevenova odluka o fašizaciji predloška bila je prilično nezahvalna, jer je s jedne strane navukla kritike Heinleinovih protivnika, kao i još virulentnije napade Heinleinovih štovatelja. Djelomično zahvaljujući tome, SVEMIRSKI VOJNICI su doživjeli relativno razočaravajući rezultat na kino-blagajnama. Ali, Verhoevenova ideja je, zapravo, sjajna - po njemu fašizam budućnosti neće biti posljedica nekakve mračnjačke rasističke ideologije, nego pranja mozgova kojima već danas MTV, Hollywood, CNN i slični mediji "riktaju" svijet. Te njegove stavove možda najbolje oslikavaju izvrsni "zašto se borimo" propagandi spotovi koji služe kao cinični komentar filma. Takodjer, casting relativno nepoznatih glumaca, za koje je glavni kriterij bio mladolik i lijep izgled, savršeno odgovara tezi da sapunice Aarona Spellinga po svojem sadržaju i posljedicama nisu daleko od nacističke propagande. Možda zahvaljujući tome što je likove učinio jednodimenzionalnim i antipatičnim, lakše nam je probaviti upravo zastrašujuće količine nasilja i najgorih mogućih mučenja kroz koje prolaze u drugom dijelu filma. Castingu ozbiljnost daju veterani kao što su Michael Ironside i Clancy Brown, dosada pretplaćeni za uloge negativaca, a i Jake Busey, sin mnogo poznatijeg Garyja, ovdje po prvi put ima nešto svjetliji lik nego obično.
Tehnički gledano, SVEMIRSKI VOJNICI su izvrsni. Specijalni efekti su izvanredni, ali u današnjim uvjetima, kada svaki holivudski blockbuster ima savršene spec-efekte, to i nije nekakvo postignuće. No, doduše, čak ni 95 milijuna dolara budžeta nisu bili dovoljni Verhoevenu da svoje junake, opskrbi Heinleinovim borbenim odijelima (koje budućim vojnicima daju borbenu moć jednog tenka). Zato se moralo pristati na prilično bolne kompromise - svemirska pješadija običnim lakim naoružanjem protiv brojčano nadmoćnijeg i fizički jačeg protivnika, ali Verhoeven je i tu dao ironični komentar - vojska budućnosti nakon par stoljea bez ratova će po Murphyjevom načelu sasvim sigurno zaboraviti neke osnove ratne vještine. Uz specijalne efekte, vizualnom identitetu filma pridonosi i nacistička ikonografija - od simbola Federacije do uniformi Wehrmachta, Luftwaffee i Gestapoa kojima je Verhoeven opskrbio svoje junake.
Sve u svemu, svojim ironičnim i nihilističkim stavom prema budućnosti i ljudskom rodu, Verhoeven je uspio od kontroverznog predloška napraviti zabavan ali i upozoravajući film. Gotovo je sigurno da će s vremenom, kada se "politically correct" bura stiša, ovaj film u antologijama dobiti počasno mjesto kakvo zaslužuje.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos