THE LOST HIGHWAY
Mnogi kritičari, nastojeći pronaći ekvivalent Tarantina u prošlim razdobljima, koriste Davida Lyncha kao primjer filmaša koji je prkošenjem konvencijama pronašao put do mainstream publike. Iako za tezu da je Lynch bio Tarantino prije Tarantina ipak ima argumenata, oni su ipak prilično tanašni, i to iz jednog jednostavnog razloga: Quentin Veliki i David Lynch su ipak dvije sasvim različite filmske osobnosti. Lynchu je "posudjivanje" iz svjetske filmske baštine sasvim strano, i on je u svojim djelima nastojao učiniti stvarnim svoje vlastite, originalne snove i vizije koji mogu (PLAVI BARŠUN, TWIN PEAKS, DIVLJI U SRCU), ali i ne moraju korespondirati s ukusom široke publike. Ovo posljednje se počelo dogadjati 1990. godine, kada se njegova popularna i instant-kult serija TWIN PEAKS razvodnila u samoparodičnu sapunjaču, na čijim su ruševinama drugi stvorili mnogo uspješnije proizvode kao ŽIVOT NA SJEVERU i DOSJEE X. Da je publika (ali i kritika) krenula umom, a Lynch šumom, otkrilo se 1992. godine kada se njegov posljednji film TWIN PEAKS: FIRE WALK WITH ME pretvorio u bezveznu reciklažu TV-serije. Nakon toga su Lyncha svi manje- više otpisali, osim najfanatičnijih poklonika koji su njegov najnoviji rad, IZGUBLJENU CESTU dočekali kao dolazak Mesije.
Glavni je junak filma Fred Madison (Pullman), saksofonist koji živi zajedno s privlačnom suprugom Renee (Arquette) za koju sumnja da ga vara. Ali, to je tek početak nevolja, jer mu netko počne dostavljati video-kazete sa snimkama načinjenim u kući dok su spavali. Na posljednjoj od njih Fred s užasom vidi sebe kako komada suprugu. Neobični dogadjaji se nastavljaju i u ćeliji smrti gdje Freda iz vedra neba zamijeni Pete Dayton (Getty), mladi automehaničar kojeg ekspresno puste i koji se mora suočiti sa svojim mušterijom, gangsterom Eddyjem (Loggia), čija privlačna djevojka Alice (Arquette) izgleda kao Renee.
Kao i obično, Lynch je okupio moćnu gomilicu glumaca, talentiranog glazbenika (Badalamenti) i film je ugodan oku. Scene, pogotovo one na početku gdje Fred s užasom promatra vlastitu kuću i sebe kroz kameru video-voajera, su savršeno režirane. Ali, film boluje od ozbiljnog nedostatka - naime, scene, ma kako bile briljantne, jednostavno nemaju blage veze jedna s drugom. Neki su snob-kritičari, nastojeći opravdati svog idola, nastojali film opisati kao vjeran i nadahnuti prikaz shizofrenije (dvostruke ličnosti dvoje glavnih junaka). Na njihovu nesreću, sam je Lynch u intervjuima rekao kako nema pojma što film zapravo znači, te da ga je snimao od scene do scene, uvjeren da kao cjelina ima neko značenje. Da se publika pri tome zabavlja, i ne bi imalo neke važnosti, ali neke su scene jednostavno dosadne i ponavljajuće. Sve se na kraju svodi na bezvezni miks seksa, nasilja, horora, krvi, prostačkog rječnika i uglavnom antipatičnih likova (izuzetak je, možda, sotonski čovječuljak kojeg tumači Robert Blake, zvijezda nekoć popularne TV-serije BARETTA).
Sve je to daleko od umjetnosti i od onog Lyncha kojeg smo voljeli prije desetak godina.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos