SJAJ

SHINE

• uloge: Armin Mueller-Stahl, Geoffrey Rush, Noah Taylor, Lynn Redgrave, Googie Witters, Sonia Tood, Nicholas Bell, John Gielgud, Alex Rafalowicz
• scenografija: Vicki Niehus
• kostimografija: Louise Wakefield
• fotografija: Geoffrey Simpson
• montaža: Philipa Karmel
• glazba: David Hirschfelder
• scenarij: Scott Hicks & Jan Sardi
• režija: Scott Hicks
• proizvodnja: Fine Line, Australija, 1996.
• distribucija: VTI

Krajem svake godine nastupa sezona kada se izbacuju prilično predvidljivi filmovi. Naime, pred Božić ističe rok za oskarovske nominacije i holivudski studiji, u bolesnom strahu od konkurencije, čekaju posljednji trenutak ne bi li bili u što boljem položaju za lobiranje članova Akademije. I, naravno, s obzirom da Akademija ne može zamisliti dodjelu "Oscara" za glumu ako lik koji se tumači nije fizički ili mentalni invalid, odnosno psihopat, postaje jasno da će ambiciozno ostvarenje biti u skladu s unaprijed poznatom formulom. Dakle, glavni junak priče će biti osoba pogođena nekom duševnom ili fizičkom bolešću koja joj predstavlja nesavladivu prepreku u odnosima s okolinom, ali će je ona na kraju balade uspjeti nadvladati snagom volje odnosno biti moralno superiorna umišljenim "normalnim" likovima. SJAJ, film kojemu je taj oskarovski trik uspio ove godine, ima olakšavajuću okolnost što nije stigao iz Hollywooda, nego iz Australije, i to što se temelji na istinitim događajima.

Glavni je junak filma David Helfgott, nadareni pijanist koji je u svojoj karijeri imao nekih dvadesetak godina staža u duševnoj bolnici. Na početku ga vidimo kao klinca koji 50-tih godina odrasta u tiranskoj obitelji oca Petera (Mueller-Stahl), njemačkog Židova koji je preživio holokaust i koji je razdiran između nastojanja da podupre njegov talent i nastojanja da obitelj očuva na okupu. Desetljeće kasnije David je buntovni tinejdžer koji se zbog želje da studira u inozemstvu sukobljava s ocem i tada će, uz podršku stare žene, otići na studij u Londonu. Tamo doživljava živčani slom i provodi dva desetljeća u ludnici odakle bi izašao i igrom slučaja ponovno pronašao svoj izgubljeni talent, kao i ljubav svog života.

Čvrsto se držeći oskarovske formule, ovaj film naglasak stavlja na snažne glumce nauštrb suvisle priče. Prvi dio filma, gdje pratimo djetinjstvo i mladost glavnog junaka je zato najbolji, a najzaslužniji za to je dakako Armin Mueller-Stahl koji nam s olimpijskom lakoćom pruža složeni lik oca rastrganog izmedju ljubavi i želje za kontrolom vlastitog djeteta. Onog trenutka kada mladi David napusti svoj roditeljski dom, film započinje silaznu putanju. Scene studija u Londonu su potpuno besmislene, uz nejasan hommage "ludim 60-tim". Onda na kraju uopće ne shvaćamo zašto je siroti David uopće dobio živčani slom i zašto je morao provesti dva desetljeća u ludnici. Kada David konačno izadje odatle, Geoffrey Rush nam servira tipičan oskarovski performance u kojem njegov lik mitraljeskom brzinom servira riječi ludjaka. Akademija je to, po običaju, nagradila, ali gledatelji bi ipak trebali biti malo skeptičniji. Glazba je u filmu iritantna, likovi nedefinirani, pa se SJAJ doima previše nedovršenim i nedotjeranim da bi blistao onako kao Akademijini kipići.