Godine 1996. se Hrvatskoj konačno dogodio narod, a isto tako i kinematografija. Zahvaljujući Vinku Brešanu i njegovoj simpatičnoj komedijici KAKO JE POČEO RAT NA MOM OTOKU, publika više nije zaobilazila domaći film kao turska groblja, a ni kritičari više nisu morali kopati po riječnicima kako bi ga što originalnije sahranili. Jesen 1996. i mjeseci nakon demonstracija za Radio 101 donijeli su dosta optimizma i vjere u velike promjene na domaćem političkom nebu u mjesecima koji dolaze. Sličan polet i velike nade su zahvatile i hrvatske filmofile, uvjerene kako domaću kinematografiju čeka blistava budućnost. Ali, isto kao i u slučaju onih koji su očekivali ekspresne političke promjene, i oni koji su očekivali nagli procvat hrvatske kinematografije su se razočarali 1997. godinom. Nije to bilo ono što su očekivali.
Ulogu KAKO JE POČEO RAT NA OVOM OTOKU, odnosno hrvatskog filma koji pionirski korača tamo gdje nije bio nitko prije ove je godine trebao imati MONDO BOBO. Dok je Brešanov film bio prvi koji se pokazao sposobnim potući američke blockbustere, dotle je Rušinovićev projekt bio prvi hrvatski film snimljen u produkciji koja se može nazvati nezavisnom. Napravljen za relativno male pare, u crno-bijeloj tehnici i s hrpom naturščika, MONDO BOBO je dodatni poticaj imao u činjenici što su "nezavisni" filmovi (odnosno oni koji se nastoje prodati kao nezavisni) prilično "in". Nakon dosta natezanja oko toga treba li biti uopće u konkurenciji pulskog festivala, trijumfirao je u Areni, ali je po dobrom starom običaju trebalo čekati na distribuciju tek oko Božića.
Prema onome što se o filmu govorilo mjesecima nakon premijere, radnja je bila djelomično inspirirana istinitom pričom o ubilačkoj odiseji i nasilnom kraju zloglasnog kriminalca Vinka Pintarića, kojeg su 1991. godine likvidirali policijski specijalci. Rušinović je imao ideju da Pintarića u filmu glumi poznati pop-pjevač Davor Gobac, ali je brzo od toga odustao, kao i od priče o Pintariću. Junak filma je neimenovani mladić (Medvešek) koji, nastojeći se obraniti od kriminalaca kojima duguje novac, jednog ubije, a drugog rani. Na savjet svog odvjetnika (Kranjc) preda se policiji, a sud ga smješta u psihijatrijsku bolnicu. On odatle bježi, a prilikom bijega policija mu ubija suprugu. Bjegunac nastavlja svoj put koji će biti posut leševima, dok novinarka pokušava napisati njegovu životnu priču.
Nakon pulske premijere i trijumfa, hrvatski kritičarski establishment nije štedio pohvale, nazivajući Rušinovićevo djelo hrabrim autorskim iskorakom i konačnim unošenjem nezavisnog vjetra u ustajalu domaću kinematografiju. Nakon nekoliko mjeseci, kada se fama polagano smirila, gledatelji koji su išli gledati film iz kina su izlazili zbunjeni - film je bio O.K. ali nije uopće bilo jasno zbog čega se digla takva dreka. Brešanovo djelo možda nije umjetnički superiornije, ali se ispostavilo da Rušinović njegova komercijalna dostignuća s MONDO BOBOM neće barem zasada premašiti.
MONDO BOBO, da se razumijemo, nije loš film. Napravljen je s malo novaca, ali s dosta srca. No, njegova je nevolja u tome što je sadržaj žrtvovao formi. Crno-bijela zrnata fotografija, nelinearna struktura priče, bizarno kadriranje, bizarni likovi koje glume naturščici - sve to umjesto da služi svojoj umjetničkoj svrhi, gledatelju nastoji prenijeti jednu jedinu poruku - "ovo nije uobičajeni hrvatski film". Za likove u ovom filmu, ma kako nam bili zanimljivi, ništa ne osjećamo. Ni za glavnog junaka, koji po svemu sudeći boluje od shizofrenije; ni za policajca koji pokazuje liberalne stavove prema lakim drogama; ni za gangstera (kojeg glumi riječki rocker Damir Urban) koji plešući likvidira ljude; ni za novinarku; konačno ni za odvjetnika kojeg je briljantno odigrao Svebor Kranjc. Ni režija nije baš najspretnija, pogotovo završna sekvenca obračuna - previše duga za jedan tako kratak film.
Ako je Rušinović htio dokazati da se u Hrvatskoj mogu raditi drukčiji filmovi, uspio je. Ali, život ide dalje i samo zbog te prozaične činjenice njegovo djelo ne smijemo smatrati boljim nego što objektivno jest. MONDO BOBO zaslužuje palac gore, ali ništa više od toga.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos